Iako mi je u prošloj godini ostalo dosta zanimljivih albuma, za koje nisam imao vremena ili volje pisati, iako sam ih preslušao, barem letimično, za novi album Thurstona Moorea, trebao sam naći vremena. A nisam. Kako bi ispravio tu pogrešku, a vezano uz njegov dolazak u Močvaru, ponovo sam ga preslušao, ovaj puta malo pažljivije.

I prije ovog Thurston je objavljivao solo albume ili kolaborirao s raznim muzičarima, no moglo bi se reći da mu je ovo prvi pravi nakon Sonic Youth. Gledajući par godina unatrag, zbog razvoda s dugogodišnjom suprugom (27 godina) i sudružicom u bendu (30 godina), raspustio je Sonic Youth (16 studijskih albuma) i odselio se u London.

I kud nas je to dovelo. Ponovo prema Sonic Youth zvuku. Iako je prethodnik iz 2011. "Demolished Thoughts" bio akustičan, a time i malo dosadan, "najboljem danu" to se nije dogodilo. Thurston je okupio odličnu ekipu. Za bubnjeve je sjeo njegov dugogodišnji prijatelj i bubnjar grupe Sonic Youth, Steve Shelley, umjesto magične Kim na basu dobili smo još magičniju Debbie Googe (My Bloody Valentine) i Jamesa Sedwardsa na gitari, britanca iz noise benda Nøught. I putovanje je moglo početi.

Otvoriti album s osamipol minutnom repetitivnom mantrom mogu samo najveći. A Thurston, ako nije najveći onda je pri vrhu. Speak to the Wild svakog će slušača obuzeti toliko da na kraju, kad završi upitat će se zašto je već gotovo. No, onda slijedi još veće iznenađenje. Jedanaestipol minutna Forevermore, slično kao i prethodnica "baca" na standarde Sonic Youth iz "Goo" faze. Ritam sekcija pumpa neprestano i bez zadrške, dok Thurston drži ritam i potajice ubacuje poneki prepoznatljivi rif, kojeg su u proteklih 30 godina mnogi pokušali skinuti i nikome do sad još to nije uspjelo. Iako nisam siguran kome pjeva "That's why I want you forevermore", moram priznati da je uvjerljiv u tome. S te dvije pjesme odvalili smo već trećinu albuma, a ostalo nam je još šest pjesama.

Između ostalih, naslovna, The Best Day koja malo pika u mozak, s opet znakovitim textom "Here's a man with a lust for life" i Grace Lake, koja je stvorena za uljuljkavanje s laganim njihanjem glavom i tapkanjem jednom nogom. No, zadnja pjesma, Germs Burn, iako počinje polagano, ispostavlja se da je najžešća na albumu i umjesto da Vas smiri pred kraj, ona Vas natjera u daljnje istraživanje Thurstonovog opusa.

S ovim albumom, Thurston je pokazao da se stariti može decentno, a da razvodi ne moraju nužno biti patetični. A ako Vas zanima kako bi to moglo zvučati u Močvari, evo jedan primjer.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 19/05/2015