Boško Jović, široj javnosti je najpoznatiji kao član prateće postave Amire Medunjanin, prošle je godine izdao prvi samostalni album. Klasični gitarist na ovom albumu, osim naslovne pjesme koja je autorska, odsvirao je tradicionalne pjesme Balkana. Pjesme su instrumentalne, u prvom planu je klasična gitara, znači ona s plastičnim žicama. Uz nju, Boško na albumu svira i mandolinu.



Već pri prvom pogledu na naslovnicu albuma mogu se iščitati emocije kojima Buđenje obiluje. Te emocije su intimne, pjesme su odsvirane s minimalnim brojem instrumenata, bez klasične grupe u pozadini. Kod Jovićeva sviranja nemojte očekivati trku na sto metara, on nije takav gitaristički virtuoz, već igrač koji brzinu žrtvuje za ton i emociju. Autorska "Buđenje" kojom se otvara album to zorno pokazuje. Uz njegovo preplitanje po žicama, na gudalu s violinom ga prati Vanja Radoja koji pogađa senzibilitet Boškove interpretacije. Ostale pjesme, koje u poznatijim verzijama imaju standardni melos, kroz gitaru pravog majstora, što Boško Jović neosporno i jest, dobivaju urbaniji premaz kistom. Kod njega nema ruralnog priziva harmonike kroz ton gitare, već se čuje ambijentalna crta klasično naobraženog glazbenika. Već u prvoj obradi na albumu "Sjećaš li se kad si lani" Boško nas vodi kroz jedan svoj prizvuk sevdaha i u tome se pokazuje kao pravi umjetnik.

"Kraj tanana šadrvana" ima toliko prirodnu melodiju koja asocira na neopterećenu vožnju vlakom, u kojoj opušteno uživate u krajoliku. Destinaciju putovanja ne znate, niti vam je ona pri slušanju ove pjesme važna. Puhački instrumenti (truba u jednoj i klarinet u dvije pjesme) također imaju jednu prirodnu progresiju kroz solo dionice i skoro nimalo ne zalaze u narodnjački melos. Nekoliko pjesama na Buđenju, ali bržeg tempa, Jović je već zabilježio kroz album Amire Medunjanin, Silk & Stone. Ono u čemu je Boško Jović pravi majstor, uspio je svojim sviranjem proizvesti gitaristički pjev, privid da gitara istjeruje iz sebe vokalne dionice. Njegove interpretacije jednako će prihvatiti i oni skloni virtuoznosti Tommyja Emmanuela, a i oni koji su u etno tonovima Vlatka Stefanovskog, posebno onima gdje mu je društvo pravio Miroslav Tadić. Iako nisam mali od sevdaha, interpretacija ovakvog virtuoza jednostavno me kupila. I uvjerila po tko zna koji put da glazbu uopće ne treba promatrati kroz bilo kakvu definiciju i žanr. Dovoljno je samo predati se slušanju albuma.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 09/04/2015