Kako se u Hrvatskoj gotovo ništa nije u 90-im znalo o aktualnoj srpskoj rock sceni, neki propusti se na svu sreću ispravljaju. Gospodin Pinokio su bili rock bend iz Niša koji je djelovao u posljednjoj dekadi 20. stoljeća i utrnuo se negdje s primjenom interneta u široke komercijalne svrhe, tako da se godinama nije mogla pronaći nikakva pravovaljana infromacija o njihovom radu. Bend se nakon gotovo pune decenije mirovanja nanovo vratio i za početak ponovno objavio svoje stare snimke s kojima najavljuju novi, treći studijski album. Postavu čine Igor Bogdanović (vokal), Bojan Ristić (bas), Dejan Đurić (bubnjevi), te Nenad Jovanović i Danijel Stojanović (gitare).

Njihova biografija kaže da su nastali početkom 1993. godine, a prvobitni tonski zapis koncerta iz Niške Banovine (sa akcijom BG) je objavljen kao prvo kasetno izdanje pod nazivom "Zdravlje i satira" (1993, I.P.Krug). Bend je potom svirao koncerte po Srbiji, a izdvajaju se nastupi u Nišu (stara zgrada KPGT) i u Beogradu (Akademija) koji su bili odlično posjećeni. Publika je najbolje prihvatila singlove "Ti to a i ja" i "Boli me" kojih nema na ovom reizdanju. Prvi video spot su snimili za pjesmu "Mesec u škorpiji", inače odličnom minimalističkom tromom gothic-rock komadu koji sa grčevito mahnitim vokalima pjevača Šileta podsjeća na kombinaciju Čonte (Pekinška Patka) i Bege iz Trobecovih Krušnih Peći i Viva Glorio. Sjajan komad... Video, a i pjesma su ostavili duboki trag na svim tadašnjim top-listama, te su bendu donesli zapaženo mjesto na srpskoj sceni. Velika šteta što se za njih nije znalo u Hrvatskoj. Mogli su proći kao alva. 1996. su objavili album "Plašim se i neću" za Panoramu iz Beograda i Music User iz Niša, a sa promoterom Dragom Borićem napravili su nevjerojatnu promotivnu kampanju u kojoj su obišli sva veća naselja u Srbiji. Snimljeni su video spotovi za pjesme "Peh" i "Sukob" koje su prošle zapaženo, a onda su 2000. snimili svoj posljednji album "Zapažanja" u Novom Sadu i producent im je bio nitko drugi nego Mare, basista iz Pekinške Patke. Da je ovaj bend bio prisutan barem 5-6 godina prije raspada stare Jugoslavenske federacije, pretpostavka je da bi bez problema mogao napuniti zagrebački Dom sportova poput EKV i Orgazma ili barem dosegnuti rejting Partibrejkersa s obzirom da je sredina 80-ih bila u znaku rasapa glavnih novovalnih protagonista i takoreći na površini nije bilo nikakvog iole popularnog, ozbiljnijeg i zanimljivijeg rock benda s alternativnim svjetonazorom. Sjetite se samo komercijalnih filanja sa Plavim orkestrom, Merlinom, Bajagom, Ribljom čorbom, Dugmetom s Islamovićem na vokalu... Učešćem na revijalnom dijelu Zaječarske gitarijade, negdje početkom 21.stoljeća Gospodin Pinokio se gasi. Okupili su se tek 2010., deset godina kasnije da bi učestvovali na festivalu Nisomnia.

Ovdje se nalazi kompilacijski pregled koji obuhvaća 70 minuta materijala sastavljenog s njihova dva jedina prava albuma "Plašim se i neću" i "Zapažanja", a riječ je o vrlo složenom alternativnom rocku s mnogo raznolikih elemenata grungea, indie-rocka, alternativnog metala i gothica. To je 19 sjajnih pjesama u kojima se ne osjeti niti malo one klasične boleštine koju ima balkanski rock, te ovaj materijal ne zvuči niti malo 'oldschool', već veoma suvremeno, a s obzirom na datum nastanka, čak i avangardno. Bili su bend s jasnom vizijom u svakoj pjesmi koju krasi manje-više sasvim solidna produkcija, te su stilski protežirali vrlo fino dorađene aranžmanske konstrukcije. Čini se da su u datom momentu bili nešto najmodernije u Srbiji 90-ih godina, jer su imali sve ono što jedan gitaristički orijentiran r'n'r bend treba imati. Stil, stav, gard, tekstove... Pjesme "Kavez" i "Strah" zvuče ko Motorhead s refrenima 'moje mesto nije ovde' i 'mozak se raspada', "Probudi se" kao The Black Crowes, "Psihička hirurgija" i "Buđenje" poput najboljih Majki, "Mislim da" ko' ležerniji grunge/ nu-metal s agresivnim refrenom 'volim te', ali majko mila, kako sve ovo odlično zvuči... Ima tu i laganijih pjesama ("Na uranku", "Cilj", "Svakidašnji slučaj jednog psa", "Čovek") koje vuku na onu letargičniju gothic stranu gdje ponekad eksperimentiraju i zalaze u psihodeliju (prisjetite se P.I.L. iz faze albuma "Album" i "Happy?"), no svaka pjesma je drugačija i obiluje sa gomilom iznenađenja koja se baš ne mogu zdravo za gotovo utrpati u neki određeni fah. To osobito vrijedi za skladbe "Peh" i "Susret".

Sve je puno uglavnom prljavih gitara, žestokih r'n'r riffova s puno energije i sasvim jednostavnim tekstovima koji govore više od tisuću slika. Ovo je uistinu sjajno!!! Gospodin Pinokio su definitivno bili bend predodređen za velike fešte. Svatko tko čuje barem jednu njihovu pjesmu ne može ostati rezerviran, a ako ne voli ovaj zvuk na ovakav način, onda niti ne voli r'n'r. A kako će novi povratnički album zvučati, može se samo nagađati. Budući da su ne tako davno bili veoma suvremeni, taj standard bi valjalo nastaviti. Možda će biti jedan od rijetkih bendova koji neće koristiti retro reference...

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/07/2011