Umjetnica koja stvara na sintisajzerima i raznim muzičkim instrumentima, koja se ne libi da pokaže svuizdašnost današnje tehnologije, podjednako inteligentna da nam pokaže kako u miksu zvuči muzika, od ambijentalne do plesne sa preciznim referencama "kao da je zavrtjela njihove ploče", a ne ih odsvirala na njenim sintisajzerima.
Ambijent koji počinje u stilu Jeff Greinke, sa puno emotivnih tonova. Ona je pravi ambijentalni umjetnik, dok smo mi pomalo za to "previše tvrdi" i vjerovatno se čude nama zbog toga, što ono kako jeste nije tako i doživljeno,već prolazi pored nas, objašnjava u stilu muzike koja podsjeća na NEU sa šumovima koji nekako uz ambijentalnu bas liniju, aludira dalje na samu pjesmu Hero, "And you're just another hero riding through the night", koji je neđe u njenoj imaginaciji prisutan i idejno kontroliše sve ono što je ispred nje. Pali neke vokale nalik na 1 Mile North. Šum je konstantan, on je pomalo i uzbudljiv, materijalizujući, kao zavijajući pomalo distorzirani tonovi sa sintovima prave, radimo tehno pjesmu ("večeras radimo tehno"), muziku koja pomalo brljavi. Šumovi postaju jači, ali sa "izdisajem" na kraju gdje se smanjuje sve i završava, u konkretnom slučaju pjesma. Opet se pali šum i počinje neka vlažna morska atmosfera, zvuk delfina pomalo, plastičnim cijevima frontalnog doživljaja dok puzi po vazduhu u nadi da će se popeti na sprat - voda iz solitera, ali vožnja je u tamnim predjelima industrijske prašine, čiji zvukovi koji podsjećaju, postaju očigledno najbolje "ubačeni", kao kad bi odsvirali nešto od nekog umjetnika da bi proizveli taj osjećaj, možda "Mercedes Benz". Puno toga ali prilično amplifikovanih tonova, dosta intuitivno, nalik zvucima ptica, pored okeana, mora, dokova... klavirima koji su pomalo u filmskom doživljaju sa tim, pravim, na trenutak em fazama klasične muzike, mislenim procesom koji je tolikouzurpiran, kao da se u njima odvija ne znam što.
Mislim objašnjava i idealizuje zapravo taj svijet koji je moguć. Gomilanje kazaljki sata, pravo u lice fotografskog modela, sa zapravo esencijalnim problemom u liku osjećajnog, podkožnih pulsacija lica. Ne znam koji su to prelazi sa iskustva, generacijskog kretanja koji jednostavno pljune sa svog lica osjećaj kretnje tih pulsacija na svom licu, ko o tome govori. Počeo je narod prosto tako da se ponaša. Dolazi iz svijeta đe se to već civilizacijski ispravno odvija i pokazuje pobunu u stilu Pod Blotz zvukom. Jer se od tamo vraćaju ljudi koji treba da riješe probleme potpuno relaksirani. Mislim da li u određenoj relaciji pojmova time ostavljaju teren za trenutak da ih novinari čekaju da oni nešto urade protiv prostora u kojem se nalaze. Interesantno je to Nadia u zvuku uradila, potpunoi spravno, svaki zvuk je potpuno izražen onako kako treba. Neki odjek puteva koji su jako intelektualno zamršeni nastavljaju sa pomalo džez tendencijom, komadi su odlični, dijelovi, samo pojedini zvuci koje bi najmanje volio da čujem, a da budem srećan. Nastavlja sa potpuno rave povraćanjem od kiselih tonova, koji nisu toliko istraženi dovoljno. Kiselost iz dupeta u glavu, kao da je dupe u glavu, kiselost, zvuk vozova, što onih kojih smo svjesni, što onih osjećaja koji pomalo nerviraju,jer imam određenu fobiju od tih stanja, ne znam osjećam se kao da me neko sabija u ćošak i prosto želi da me izmuči. Kao da sam ja konopac, a on u grudi pumpa. Zaista taj omot predstavlja osjećaj metropole u snovima.