Krešimir Mišak je neosporno veliki talent kao buntovno-protestni rocker liričar uz dokazan voditeljski šarm TV emisije "Na rubu znanosti" koju vodi već više od deset godina. Njegove televizijske teme su redovito besprijekorno zanimljive, intrigantne, metafizičke, filozofske i misaono duboke (uvijek ih gledam), a dio tog rakursa je uspio satkati i u ovaj novi album svojeg matičnog benda Hakuna Matata. Točnije, opredjelio se za socio-politička područja koja neminovno konta skoro bolje od razvikanih novinara-kolumnista i ima ih u malom prstu ponekad se drsko našalivši s pikantnim dozama cinizma i zdravog crnog humora.



Korespondira svakodnevne jadikovke o manjku financija u uspješno odrađenoj uvodnoj new-wave pjesmi "Pljačkaš banke", degradira postojeći sistem kroz angažirani reggae "Demokracija je prevara", sagledava povijesne činjenice od Babilona do USA u simpatičnom new-wave/reggae stilu The Police "Pax Americana", te fokus općenitog nezadovoljstva stacionira u veseloj himničnoj "Plava zastava" ('tko je stavio plavu zastavu sa žutim zvijezdama djeci na nastavu/ sa žutim zvijezdama na svakom trgu, znak je drugi, al' to posjeća na četrdeset prvu'). On opravdano ne bi dao predsjedniku da mu opere šajbu, premijeru ne bi dao ključ da mu uđe u gajbu, ministru da mu psa prošeće, a u gradonačelnika se ne bi pouzdao da će mu zaliti cvijeće. Sve je semantika, verbalna gimnastika, još samo fali svastika... Pita se kud je nestalo dvadeseto stoljeće i je li čemu služilo, lažno se predstavilo, a nije bilo tako zamišljeno (reggae "Dvadeseto stoljeće") priznajući da je na samom dnu u kući lutaka (laganija "Na samom dnu" s prizvukom soul-rocka Steely Dan i solo radova Donald Fagena i Waltera Beckera) okončavajući album s mirisom revolucije u zraku aludirajući na pravog borca kojeg čeka beskrajni kozmički orgazam (akustična "Duhovni ratnik").
Jest, kad se čita njegova poezija u pratećoj knjižici cd-a stiče se dojam izuzetno inteligentnog i razborito uvjerljivog gurua kritički osvještenog za sve ove nepravde koje nas svakodnevno šamaraju neoliberalističkim manipulacijama. Međutim, glazba benda je vrlo tanka; gitara je čisti 'gain zvuk, potpuno neborben i bez distorzije kao ispao iz epohe pub-rocka prije pojave punka i new-wavea, a njegova ritam sekcija Goran Markić (bubnjevi) i Danko Stefanović (bas) uz sve sasvim solidne performanse ne očitava potrebnu jačinu, silinu i žestinu ponekad vrlo prgave i zajedljive lirike. Krešimir se kao jedini vokalist okušava u nekim sintagmama pokušavajući stvoriti originalan vokalni stil, međutim, to mu ne ide. Prirodno nema čvrsti i ubjedljiv rockerski glas i tu se ništa ne može, tako da je osim spomenutih pogodaka velika većina pjesama unatoč egzistencijalno i politički baziranih tematika s ponekim intimističkim komadima "Staromodan tip" (previše nalikuje na "London calling" The Clash), "Moja jutra su tako teška" ili "Ovaj lav više ne spava" (jedina s ponekom hard-blues distorzijom) samo klišeizirani revival dobro poznate scene mekanijeg new-wave stila koji je čak mekši i od prva dva albuma Azre ili debi albuma Filma "Još samo danas na filmu, a od sutra i u vašoj glavi". Stoga nimalo ne iznenađuje upravo i obrada "Mi smo pali s Marsa". Staromodan tip s odličnim tekstovima i prastarim glazbenim stilom. Šteta ovakvog velikog talenta da se glazbeno i stilski ne okušava u eksperimentiranjima onoliko koliko s temama u TV emisijama. Bio bi puno zanimljiviji...

Naslovi: 1.Pljačkaš banke, 2.Demokracija je prevara, 3.Univerzalna stvar, 4.Lud kao Alex Jones, 5.Pax Americana, 6.Staromodan tip, 7.Plava zastava, 8.Moja jutra su tako teška, 9.Ovaj lav više ne spava, 10.Dvadeseto stoljeće, 11.Pustite me da prođem, 12.Na samom dnu, 13.Mi smo pali s Marsa, 14.Duhovni ratnik

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/11/2014