David Holmes, H. Walker i William Waters novozelandski su trio koji se odaziva na ime KERRETTA. Oni sviraju neku mješavinu experimentalnog instrumentalnog rocka u kojoj ima elemenata i post rocka i post metala i svega ostalog što se može čuti od sličnih bendova. Ono što ih je i dosad krasilo, a to je kratkoća pjesma, nastavilo se i na ovom albumu. Rijetko je koja pjesma prešla 5 i pol minuta, što i nije baš uobičajeno za instrumentalne bendove takvog tipa, koji se obično zagube u ponavljanjima, pa se cijela priča zna odužiti. I album sam po sebi je neobično kratak i traje svega 43 minute.

No, da ima svega na njemu, ima. Tako npr Iron Hail započinje brutalnom gitarom i slušatelj samo čeka kad će ga "iza zavoja" napasti vrišteći vokal, no u tom trenutku situacija se smiruje i pjesma uplovljava u luku u kojoj je bonaca. Ipak, takvo stanje ne traje dugo, pa se uskoro diže oluja, a vrijeme se mijenja do nekoliko puta tijekom pjesme, upravo kao i ovogodišnje vrijeme u stvarnosti. Kako bi razbili monotoniju koju može izazvati instrumentalni album, u Kawea Tātou Ki Ngā Hiwi (Odvedi nas na visoravni) ubacili su neku maorsku mantru, tako da pjesma djeluje kao spiritualna oda nekim bogovima, sve dok se pri kraju bogovi ne razbjesne i ne unište sve oko sebe. The Roar započinje opetovanim gitarističkim lekcijama, koje se u pravom post rockovskim maniru nakupljaju sve dok pjesma ne explodira u pravu Museovsku ariju, pa onda sve ispočetka.

To su ujedno i tri pjesme kojima Kerretta prikazuje svoju raznovrsnost, te dokazuje da je slušanje ovog albuma, a vjerojatno i benda uživo vrijedno naše i Vaše pažnje.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 09/09/2014