Koliko ste puta za klasičnu glazbu čuli da je ozbiljna? Bezbroj. I to se uvijek povezuje uz nju. Da je smrtno ozbiljna i da je produkt mašte i rada najrafiniranijih kompozitora, da je vrhunsko umjeće najvećih ljudskih osobina i kompleksnih shvaćanja i tako dalje bla, bla, bla... U slučaju američkog kompozitora Jerome Kitzkea rođenog 1955. i odraslog u jugozapadnom dijelu jezera Michigan u Milwaukeeu, a već dugim nizom godina stacioniranog u New Yorku, ta teza ovdje ne vrijedi. Njegov prvi pravi album nakon punih 15 godina pauze nije niti ozbiljan, a još manje dosadan ili zamoran, te je sve ono što klasična glazba ustvari nije - strahovito je zabavan, komičan, smiješan, paradoksan i otkačen. A mogu si samo zamisliti što li sve nije bilo u studiju kad se snimalo ovo čudo od punih 60 minuta koje ima samo 3 kompozicije. Jerome Kitzke je svoje prve radove počeo pisati s 15 godina smatrajući se naratorom-kompozitorom s vremenom razvivši stil u kome voli mnogo pričati uz glazbu. Bilo da je on sam svira ili da je komponira za neke druge instrumentaliste, ansamble ili orkestre, a ima i čistih instrumentalnih djela. Kroz ovakav slobodan i prilično netipičan stil za modernu klasiku izglancao je karijeru u kojoj se sve više počeo okretati socijalnoj pravdi i raznim oblicima borbe i zalaganja za angažirane motive, pa je tako u svojem posljednjem albumu "The Character of American sunlight" (1999), reizdanog 2012. za Innova Recordings priložio i ekološke poglede uz demonstraciju kako ustvari izgleda američka originalna glazba. Ovdje se posvetio pejzažima, prirodi, američkoj povijesti i nekim vitalnim društvenim karakteristikama koje su promijenile tokove razvoja Sjeverne Amerike kroz prizmu otkačenih priča s neuobičajenim percepcijama. U najkraćoj klavirskoj "The green automobile" po istoimenom tekstu Allena Ginsberga iz 1953. duhovito interpretira imaginarne događaje beatnika koji su zelenim autom proživjeli komičnu avanturu proputovavši cijeli USA od Kalifornije do New Yorka. Bunker su nakrcali pivama, pokupili supruge i troje djece, te u nadrealistično šašavom scenariju prolazili različite halucinacije koje ponekad čak nisu niti toliko komične koliko je komična naracija i uživljenost samog Kitzkea koji svira klavir u potpuno free-jazz formatu.

Dvaput dulja "The paha sapa give-back" je još komičnija u izvedbi premda nema neki određeni libreto. Paha sapa na jeziku indijanskih plemena Lakote znači Black Hills, odnosno predstavljaju one čuvene 'Crne Planine', ali točno značenje na indijanskom jeziku je 'srce svega što postoji'. Planine su dugo nakon osvajanja Divljeg zapada ostale otađbinom plemena Lakota, Cheyenne i Arapaho sve dok 1874. nije u njima pronađeno zlato. Bitkom kod Little Big Horna 1876. indijanci su izgubili i taj teritorij, te su protjerani s njega, mahom istrijebljeni ili zatočeni u rezervate, a ova kompozicija, otprilike u prevodu 'vratite nazad Crne Planine' imaginarno uvlači u indijanske rituale prije polaska u borbu. Kitzkeov bend-projekt The Mad Coyote s kojim je snimio samo jedan album, ali imaju brda materijala za javna izvođenja, ovdje je u peteročlanoj postavi s mnoštvom bubnjeva, tam-tamova i udaraljki, te s pianom improvizirao urnebesan neandertal kaotične poliritmije i aritmije, te neartikuliranih krikova svakakvih vrsta u kojima se ne zna da li su oni optimistički, vedri, borbeni ili nešto sasvim deseto. Ovako nešto u najmanju ruku nikad ne bi mogli očekivati od klasičnih glazbenika koji su se etnološki vratili u doba plemenskih obreda i napravili abnormalnu kompoziciju što nema ama baš nikakve veze s poimanjem onoga što se uobičava smatrati ozbiljnom klasikom. Naposljetku, najangažiranija "Winter count" od skoro 40 minuta evocira na niz povijesnih perioda od američke revolucije, građanskog rata, I i II Svjetskog rata, sve do prvog Zaljevskog rata. Mada ovo u principu nisu teme od kojih bi se mogla stvoriti realna satira, Kitzke se poslužio cijelim nizom tekstova sedmorice poeta koji su reflektirali na ove periode, između ostalih ovdje su iskorištene kraće crtice John Scotta, Helen Mackay, Harolda Pintera i Walt Whitmana, kao i nekog potpuno neznanog autora koji je u vrijeme II Svjetskog rata ispisao grafit 'vojnika koji hoće biti hero, praktički je zero, ali onih koji hoće biti civilima, Isuse, takvih ima milionima'. Kroz kompoziciju su nanizane naracije Jennifer Kathryn Marshall i Barbare Merjan, te kompletnog gudačkog kvarteta Ethel koji se nevjerojatnim egzibicijama popraćenih udaraljkama upustio u obimnu avanturu sastavljenu od čak 18 glazbenih komada pri čemu je svaki drugačiji i stilski i žanrovski. Ponekad vam se pričini da u koheziji s urlikanjima, stenjanjima i zavijanjima ovaj kvartet uopće ne umije svirati, te da se doslovce sprdaju poput avangardnih i elektro-akustičnih kompozitora. Elem, u ovoj kompoziciji ima svega i svačega od ovacija, vox-extended tehnike, izmišljenih arija (pa i mnogo psovki), plesnih tempova, de-kompozicijskih fragmenata, sve do nekih posve uvrnutih atmosferičnih, te staccato komada, ali i nekih veoma senzualnih momenata. Album oduševljava pričama, vrsnim vokalnim interpretacijama, uživljenošću, komikom, te nevjerojatnim glazbenim egzibicijama koje izlaze iz konteksta obično suhoparne i prezahtjevne klasične glazbe u kojoj se dugi niz godina, ponekad decenija i stoljeća traži točno značenje. Naprotiv, ovo je direktna glazba s konkretnim poimanjima i tumačenjima koja su, pak, zavisno od same sfere uronjena u duboku satiru i humoresku isprepletenu halucinacijama, ludilom, divljaštvom, paranojama i obiljem smiješnih situacija koje za same likove i nisu bile smiješne, već pogibeljne. To su ona stanja kada stvarni ljudi nesvijesno čine komiku u opasnim situacijama pokušavajući se iz njih izvući smišljajući razne načine izlaska iz klopki, te sporednim putevima prebroditi teškoće.

Kitzke je očito autor koji voli ići težim i zamršenijim pravcem ignorirajući sklad i harmonije posežući za nelogičnostima i parodijom. Sjajno mu to stoji, a uostalom i njegov image starog rock freaka s dugom prosijedom kosom vezanom u pletenicu ne sugerira ništa drugo već da je spreman na neobične egzibicije u kojima ne postoje nikakva određena pravila.

Naslovi: 1.The green automobile, 2.The paha sapa give-back, 3.Winter count

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/08/2014