Osobina ovog kako-kad/ oneman ili proširenog benda je neprekidne produktivne naravi. I onda kada nema(ju) adekvatnih ideja ili samo eksperimentira(ju) redovito nešto uspiju ostvariti na artističkoj razini poput primjerice EP-ija "The Birds" (2010, Dark:Scene Records) ili albuma "Nice Noise (Raw Ambient Pieces)" (2011). Ne treba spominjati da je glavna karakteristika svakog umjetnika da radi. Da neprestano radi, pa makar i nije u osobito nadahnutoj fazi, ali mora neprekidno stvarati. Pisac nije pisac ako se zaustavi nakon jedne knjige, slikar nakon jedne slike, a glazbenik nakon jednog djela.

Third I su ih nanizali već 25 komada u 9 godina diskografske karijere, odnosno nešto manje od 3 djela godišnje što je strahovito produktivan proces. Ne zaustavljaju se, neprekidno nešto istražuju i eksperimentiraju, te se tako - ionako uglavnom nezapaženi na globalnoj regionalnoj razini, idealno uklapaju u dobro čuvane tajne ovozemne glazbe. Scene za koju milijuni nisu svijesni da postoji, a stvara i radi velike i značajne produkte poput primjerice slikara ili književnika čija su djela zatočena u galerije i knjižnice, te premda su dostupna svima, ipak na njih pažnju obraćaju samo ljubitelji zadane umjetnosti i kritičari.

Nenad Popović i ekipa nadaleko su odmakli u svome teritoriju, te makar nisu ostvarili izlazak pred širi auditorij koji je recimo sklon hvalisanju mračnih, atmosferičnih i nazovimo eksperimentalnih radova Nine Inch Nails ili ambijentalija Brian Enoa, nisu niti toliko daleko od njih u kreativnom pogledu. Uvijek više bliskiji daleko inovantnijim, a širem puku i nepoznatijih Throbbing Gristle, Coil ili Lustmord, ovdje su se poslužili konceptom bez koncepta, više iz čistog eksperimenta i artističke znatiželje isprobati atmosferični drone/noise na neki novi način.

Bio bih latentni lažac kad bih kazao da znam kako je ovaj kratki rad od samo 8 minuta napravljen, ali potpuno razumijem njegov sadržaj. Osobno mi se čini da se autor (ili autori) poslužio jednostavnim analognim snimcima iz prirode, odnosno interijera snimljenih mikrofonom, te ih onda kompjuterskim procesima modulirao u proizvoljnim varijacijama dodavši mnogo kibernetičkih začina. Brian Eno je svojevremeno otkrio u nekim svojim književnim radovima nastanak ambijentalnih i ekperimentalnih djela; snimao je recimo zvuk zvona i onda ga na magnetofonskoj traci razvlačio i usporavao do besvijesti dodavajući kojekakve šumove, halove, efekte i mogućnosti studijske tehnike koja mu je u drugoj polovici 70-ih bila dostupna. A po tome, Third I su vrlo bliski ovakvom radnom procesu: magnetofon, limitere, sekvencere, synth i miks-pult su zamijenili kompjuterskim programima i ponekim analognim instrumentom, ali nije sad toliko bitan način na koji je slikar stvarao i miješao boje već rezultat kojeg imamo pred sobom.

Apstrakcija je uvijek nužan faktor 'trećeg oka' uz obaveznu imaginaciju slušatelja, a u ovom slučaju povezane su dvije krajnosti - prvo kraj, a onda i početak. Oli kraj jedne autorske faze i početak jedne nove ili nešto sasvim drugo? Ne bih mogao točno reći, ali konkretno mi se čini da je riječ o smrti i prelasku u duhovno, višlje stanje i onoga što ljudska vrsta zadržava u sebi nakon što napusti tjelesni život. Ovakve ezoterične, pa čak i religijske teme s kojima se teologija u principu bakće nekoliko tisućljeća mističan je i nedokučivo nerazriješen pojam. Hipotetski. Filozofski. Metafizički. Obredni. Fikcijski. Svatko ga doživljava i tumači drugačije tražeći egzaktne dokaze.

Na svu sreću, u Third I artu nije potrebno ništa drugo osim otvorene percepcije i bogate mašte koja se ne odmjerava i evidentira nikakvim formulama, filozofskim teorijama i opipljivim dokazima.

Ove dvije instrumentalne drone kompozicije, jezovito mračna "Doomsday (the end)" i daleko mekanija "Dazd (the new beginning)" mogu uvjeriti u postojanost realne laži, odnosno istine koja se nalazi svuda oko nas, u našem biću, duhu, memoriji, našem poimanju dvije oprečne krajnosti s kojima se rijetko kada čovjek želi zamarati bez obzira bio on fundamentalni vjerski fanatik ili ateist. Nije ovo liturgijsko štivo za crkvene obrede, ali moglo bi i biti kad bi mu se dodao i neki određeni produhovljen koncept u kome ne bi manjkalo niti humora. Zvuči šašavo i ozbiljno, te ako ste dovoljno fokusirani na teme, kroz mozak vam može proći štošta nadrealnog i realnog. Onog što se u ljudskom mozgu stvara kada sluša jezovito mračnu glazbu.

Dakako, ako je moralno i duhovno osvješten otvarajući neprekidno vlastito 'third I'. Melodije nikako ne treba tražiti, a niti konture realne slike. Izuzev ptičica koje radosno cvrkuću.

Naslovi: 1.Doomsday (the end), 2.Dazd (the new beginning)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/03/2014

PS: Objavljeno je još uoči Nove 2014. godine.