Od svojega nastanka prije dvadeset godina, ovaj tročlani australijski sastav je imao zavidnu kontinuiranost glede izdavanja albuma. Naime, nikada nisu prošle više od tri godine, a da nije bilo nekog novog izdanja. To sve samo po sebi ne bi značilo ništa posebno da njegovi članovi Warren Elis (violina), Mick Turner (gitara) i Jim White (bubnjevi) tijekom svih tih godina nisu često živjeli na različitim kontinentima i bili također aktivni u drugim glazbenim projektima. Od kojih je najpoznatiji onaj od Warrena Ellisa, koji je od 1996. godine članom skupine Nick Cave and the Bad Seeds, koju vjerujem uopće nije potrebno dalje predstavljati. A ostala dva člana su objavljivali i neke zasebne radove pod imenom The Tren Brothers, ili su radili s drugim glazbenicima kao što su PJ Harvey ili Bonnie 'Prince' Billy. Pored toga, gitarist Mick Turner je također stekao internacionalnu popularnost kao slikar. Znači radi se o tri vrlo angažirana i aktivna umjetnika, čijim sličnim rezervoarom iskustva se rijetko tko drugi može pohvaliti. Ali su nekako uvijek ostajali privrženi onome u čemu su se očito najugodnije osjećali, svojem zajedničkom bendu Dirty Three. Dočim se tu u počecima nije nikako činilo da će iz toga prerasti nešto tako veliko i dugoročno. Jer je Dirty Three svoje prve tri godine proveo isključivo kao live act, nastupajući po raznim melburnskim pubovima i praveći si polako neko ime u melburnškoj muzičkoj sceni tih godina. Tek postavši kao predgrupa za druge u tadašnje vrijeme poznatije bendove kao na primjer Sonic Youth, te s njima apsolvirali neke zajedničke turneje, snimili su svoj prvi demo, koji je se kasnije 1995. godine pretočio u njihov debitantski album imenom "Sad & Dangerous", čemu je slijedila suradnja i turneja skupa s Nick Caveom i još nekim u glazbenom svijetu zvučnim imenima. No, nakon njihovog istoimenog albuma iz 2007. godine, činilo se da su se napokon odlučili eru Dirty Three-a zauvijek okončati. Od tada ništa novo se nije pojavilo, čak niti, koliko sam upućen, nije se ništa konkretno o njima ni čulo. Tim veće je bilo ne samo moje iznenađenje povodom najave njihovog novog albuma koji nosi ime "Toward The Low Sun", čiji zvanični izlazak je zakazan za 27. veljače. Album sadrži devet novih pjesama, a bit će objavljen za izdavačku kuću Bella Union.
Glazba ovog sastava je sačinjena od raznih utjecaja, koji sežu od folka, rocka, jazza i bluesa, s velikom notom noisa i za njih tipičnog eksperimentalnog karaktera. Pri tome se ovdje radi o čisto instrumentalnim kompozicijama, koje žive upravo od ovoga unikatnog glazbenog spoja i ogromnog sviračkog umijeća, a također i goleme kreativnosti njegovih članova. Što je vrlo lako prepoznatljivo i osjetno čak i za najnestručnije uho nekoga tko nikada prije nije imao tu sreću poslušati ovaj bend. Način na koji hantiraju sa svojim instrumentima, vrlo autentične atmosfere koje pri tome s tako prirodnom laganošću i spontanošću stvaraju je malo reći pa neobično i nadasve zarazno. Jer svatko od nas se vrlo lako prepušta nečemu što je lijepo i kvalitetno, a neki postaju u konačnici naprosto za dugo vremena i ovisni o tome. Kao na primjer moja malenkost, koja je prije neki dan sasvim slučajno, ili možda stjecajem sretnih okolnosti, došla u posjed ovoga albuma i od tada potpuno podlegla njegovim čarima. Svjestan da je za jednu iole normalnu i koliko toliko stručnu recenziju neprikladno dopustiti da jedan album toliko zauzme simpatije dotičnog recenzenta, ja ću se ipak usuditi zakoračiti na taj tanak led, gdje će me cijenjeni čitatelj možda optužiti za prekomjernu pristranost, i da će stoga moje viđenje kakvoće ovog albuma biti iskrivljeno ili čak posve netočno. Pod samonametnutom sumnjom da sam pogrešan za pisanje o ovom albumu, ipak ću pokušati opisati ga na jedan koliko toliko uobičajen i konvencionalan način.
Cjelokupno trajanje albuma je nešto više od četrdeset minuta, u kojima većinom prevladavaju smirenije melodije. Izuzetak čini uvodna skladba "Furnace skies", u kojoj u album uvodi rijetko tako divlji, sinkopirani ritam bubnjeva, hipnotička gitara, a kao kontrast tome fungira smirena i melodična violina. Sve to ima jedan kaotičan karakter, iz čega izbija neka nekontrolirana energija koja premašuje ono što bi se moglo opisati kao čista, sumanuta improvizacija. Naglašena energična uloga bubnjeva se nastavlja i u sljedećoj "Sometimes I forget you've gone". Violinu zamjenjuje lagana melodija klavira, dok je gitara potisnuta više u pozadinu, kao njihov distancirani, samozatajni pratitelj. Tek sa skladbom "Moon on the land" se ulazi u tiši dio albuma. Ne bi bilo pogrešno kada bi se reklo da u ovoj skladbi ima dosta od onoga što se podrazumijeva pod countryjem. Ali u tome je toliko senzibiliteta za ritam, za zvuk svakog pojedinačnog instrumenta, da se ima taj osjećaj prisutnosti u samoj prostoriji gdje se upravo odigrava cijela ova atmosferična glazbena seansa. To što je i sljedeća kompozicija "Rising below" također laganija od prve dvije ne znači da je manje izražajna, a spominjati riječ 'dosada' u kontekstu s ovim albumom bi bilo čista hereza. Naprotiv, ona je svojevrsni crescendo onoga što je započela prethodna "Sometimes I forget you've gone". Violina se u njoj postepeno otima od ugodne melankolije, a vodstvo ponovno preuzimaju jaki udarci bubnjeva i povremeni izboji gromoglasno distorzirane noise gitare.
Ne može se oteti dojmu da je upravo sudjelovanje jednog od člana ovoga sastava u The Bad Seeds-ima ostavilo traga u ovim kompozicija. Ili je pak obrnuto? I upravo onaj prepoznatljivi zvuk Seedsa, pa i kasnijeg Grindermana vuče zapravo svoje korijene iz onoga što su Dirty Threes još davno otpočeli. No, neke stvari vjerojatno i trebaju ostati nerazriješene. U svemu tome međutim sigurno je jedno, da je zvuk ovog sastava puno prisniji, više atmosferičan od bilo kojih Bad Seedsa ili Grindermana. Bez da se s ovim na neki način umanjuje kvaliteta spomenutih bendova. Ali ove skladbe su naprosto u nekoj drugoj ligi, koja je više intimna, iskrena i nepretenciozno originalna. U svrhu lakšeg predočavanja ovih skladbi, naprosto sam prinuđen naglasiti njihovu sposobnost kreiranja određenih duhovno-vizualnih projekcija kod slušatelja. Imaginarne slike ogromnih prostranstava australskog Outbacka, a usred njega starovječna drvena ali raskošna kuća je mjesto u kojem se odvija cijela radnja ovoga albuma. Zvuk ovih skladbi se zaista kao da miješa s vjetrovima koji se probijaju kroz drvena okna otvorenih prozora, zvuk instrumenata koji se odbija od pucketavi parket trošnih dasaka, to sve čini se kao da se ulijeva u same ove kompozicije, koje se pretvaraju u glazbu duha neodvojivo povezanog s tim nestvarnim i za europsko uho vrlo egzotičnim ali i duboko u nama dokučivim i raznovjetnim pejzažima neistraženih prostranstava divljine. Koja se rafinirano pred nama skriva, ali ne i zatvara upravo kroz svoju melankoliju retro-violine, nesputane gitare i nesrazmjerno energičnog i vitalnog vođenja bubnjeva. Te se stapa u jedan vintage zvuk, koji zapravo zvuči iznimno svježe - a to su u stvari sve naznake neprolaznosti njihovog stila i ovih devet skladbi. Čiji vrhunac nam se predstavlja u ovom novom albumu, kojeg bih bez imalo oklijevanja ocijenio kao njihov najbolji do sada.
No, budući da mi ljudi u sebi imamo tu kobnu urođenu podsvjesno-arhetipsku ovisnost o obožavanju i prekomjernom cijenjenju poznatih ličnosti iz glazbe, filma, pa čak i povijesti ili politike, nažalost vrlo malo je vjerojatno da će ovakav album, koji sve drugo samo ne predstavlja nekakav mainstream ili populizam naići na neki odgovarajući pozitivni odjek u široj javnosti. Prije svega zato što se ovaj bend dovodi u vezu s nekim puno poznatijim i popularnijim imenima internacionalne glazbene scene, što bi možda jednom ili drugom slušatelju moglo zasjeniti pravo lice i djelo ovog neobičnog sastava. Ali nas to ne bi smjelo spriječiti da odamo koliko je to u našoj (i mojoj) moći počast jednoj glazbi i bendu koji se već godinama ustrajno i uspješno otima i ograđuje od svega onoga što bi značilo kao izdaja njih samih, njihovog talenta i cijelog njihovog dosadašnjeg djelovanja.
Dirty Three
Da cijeli ovaj album njeguje jednu specifičnu, ambijentalnu ali i na sebi svojstven način emotivnu zvučnu sliku, potvrđuje i skladba "The pier". Netradicionalno korištenje promukle violine u smislu glavne komponente ove, u svojoj osnovi rock skladbe, dok lagane intonacije smirenih melodija gitare služe kao ritmična podloga skupa s, spram druga dva instrumenta, agresivnim off-kilter ritmovima bubnjeva. Tu je na djelu jedna esencijalna protivriječnost intenziteta kojeg stvaraju ove tri instrumentalne komponente. I s tim pred nas prostiru jednu neobičnu sirovu zvučnu dinamiku, koja svojim usponima i padovima u brzini, te kroz tehniku naživog snimanja, izgovara više nego bilo kakve riječi. Dok se sami klimaks već opričane osebujne atmosferičnosti ovih kompozicija očituje možda i ponajviše u narednoj skladbi "Rain song". Melankoličnost žalosne ali istovremeno i vrlo nježne violine se doslovce uvlači pod kožu mokru od ljetne, tople kiše. A ritam bubnjeva odjekuje udarima udaljenih gromova o suho prerijsko tlo. To je glazba rođena iz trenutka, utiska čarobnih kišnih dana, koji presijecaju našu vezu s ostatkom svijeta i prepuštaju nas nama samima i zaboravljenim sjećanjima na dane sreće i spokoja. Ja osobno sam oduvijek volio kišu, njenu moć obnavljanja, umivanja i revitaliziranja cijelog svijeta. Vjerojatno je to i razlog moje opčinjenosti ovom skladbom. Koju ne mogu kontrolirati i eto, nažalost, koja se uvlači i u ovaj tekst koji bi zapravo trebao biti isključivo suhoparan, objektivan i informativan. U skladbi "That was was" glavnu ulogu preuzimaju jake, energične, pa čak pomalo i antemične gitarske solaže. I čine ju jednom istinskom rock stvari, koja dođe kao buđenje iz snenosti prethodnih skladbi. Međutim, to traje kratko, jer već s idućom "Ashen snow" u prvi plan se probijaju razigrane neoklasične dionice klavira, praćene veličanstveno raskošnim melodijama violine. Kraj albuma s završnom "You greet her ghost" obilježava totalnu oprečnost spram njegove početne kaotične i brze "Furnace skies". Svevladajuća melankoličnost i snenost gitare i violine još samo narušavaju neprestani ali diskretni, da ne kažem, sramežljivi udarci bubnjeva.
U ovoj recenziji napravio sam veliku grešku. Dopustio sam da me emocije prevladaju i čak vode kroz cijelo promatranje ovog albuma. Što je krajnje neprofesionalno s moje strane. Više je nego očito da je ovaj album za mene sami vrh glazbe. Jer ima integritet i ističe se u moru drugih instrumentalnih uradaka. Stoga ću napraviti još jednu zadnju grešku i ocijeniti ga najvećom mogućom ocjenom. Pa tko može, neka mi oprosti. Jer ja sebi nemam što oprostiti.
ocjena albuma [1-10]: 10
z. marković // 23/02/2012