Korn je u posljednjih desetak godina nekako ispario iz vidokruga značajnih inovatora alternativnog i nu-metala premda su cijelo vrijeme objavljivali uspješne, mahom milijunski tiražne albume. Posljednji "The Path Of Totality" (2011, USA no.10, UK no.68) bio im je tržišno, a i kvalitativno najslabiji s nepotrebnim švrljanjem po dubstepu i elektronici, pa je valjalo svojski pljunuti u šake i malo mućnuti s glavom što i kako dalje.

Uglavnom, otkako ih je napustio Brian 'Head' Welch nakon albuma "Take A Look In The Mirror" (2003, USA no.9, UK no.53) izgubili su moćnu inovantnu gitarsku kariku koju je James 'Munky' Shaffer tek tu i tamo uspio nadoknaditi u sukladnosti s basovima Reginald 'Fieldy' Arvizua, no kako se 'Head' ponovno vratio u postavu netom uoči snimanja ovog 11. studijskog albuma, stvari su ponovno poprimile svoj daleko bolji i čvršći oblik.

Tijekom čitavog ovog rada to je i najprijatnija novina. Ono što je on 'izumio' još tokom 90-ih ovdje ponovno dominira u velikim količinama i ti njegovi riffovi zajedno s kratko rezanim reskim ili produljenim disonantama u vječito melodičnim sekvencama i dalje uspješno funkcioniraju kroz zvuk benda kao da ove pauze uopće i nije bilo. On je doduše unatoč brige oko sina koji je obolio od dijabetesa bio sporadično aktivan preko jednog solo albuma i novog benda Love & Death čiji je debi album po mnogim mišljenjima bio daleko bolje ostvarenje od bilo kojeg djela Korna bez njega.

Količina elektronike i programiranih fraza spram prethodnog albuma je smanjena na minimum i utopljena je u harmonije i neke rudimentarnije, manje bitne detalje tako da se kompletno može primijetiti znatan otklon od shema; kako onih koje su gušile njihov izraz, a tako i same svirke koja je sada zrelija i rafiniranija. Jedini problem kojega su oduvijek imali, a ustvari im je i donio najviše simpatija pubertetske publike jesu tekstovi koje uglavnom piše frontmen Jonathan Davis. Oni i dalje funkcioniraju kroz prizmu adolescencije i pretjerano smiješnih opservacija za osobu od 40-tak godina koja se uporno opire činjenici da njihovi fanovi više nisu tinejdžeri koji svoje loše uspomene, noćne more i strahove zapisuju u dnevnike, te ih traže po njegovim stihovima.

Ostatak eksperimenta s dubstepom nazire se samo kroz singl "Spike in my veins" u kolaboraciji sa umjetnikom Noisia koji im je gostovao u sijaset pjesama na "The Path Of Totality", te djelomice u bonusu "Tell me what you want" s natruhama trance/dubstep industriala. Glavni singl "Never never" dobro je uklopljen u konfiguraciju albuma, no sam po sebi je vrlo mršav s mnogo elektronskih fluktacija i mekanih pop performansa koji i ne sjedaju u fah nu-metala. A takvih sličnih pjesama ovdje ima na kile s malo laganijih i mekših dijelova kojima se suprotstavljaju nazubljeni riffovi i grubi harsh refreni.



Uz jednu simpatičnu laganicu "Lullaby for a sadist" u kojoj su se po tko zna koji put vratili na svoja Faith No More prapočela, nekoliko uvodnih skladbi poput "Prey for me", "Love & meth" za koju je snimljen i video, te funkirane "What we do", Korn se vraćaju ka stilu kojeg su napustili još na albumu "Untouchables" (2002, USA no.2, UK no.4) dodavši mu dašak megatiražnog "Follow The Leader" (1998, USA no.1, UK no.5). U njihovom opskurnom kreativno-kompozitorskom opusu ovo je svakako dobrodošao rad i jedan je od svakako ponajboljih u zadnjih desetak godina, no u globalu spram ostale scene, oni su kao bend i dalje ostali zarobljeni u svome narcisoidnom stavu da pubertetske sheme koje pale mase ne valja mijenjati. Protive se dostojanstvenom starenju sa svojom publikom i to će im se kad-tad osvetiti.

Naslovi: 1.Prey for me, 2.Love & meth, 3.What we do, 4.Spike in my veins, 5.Mass hysteria, 6.Paranoid and aroused, 7.Never never, 8.Punishment time, 9.Lullaby for a sadist, 10.Victimized, 11.It's all wrong

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/01/2014