Od kako sam prije neki dan počeo slušati Kornov novi album "The Path Of Totality", nikako mi nije bilo pošlo za rukom stvoriti si neko čvrsto mišljenje o njemu. Vjerojatno i zbog činjenice da se on razlikuje od njihovih prijašnjih radova. Naime, njihov novi, deseti po redu album je spoj nu-metala i dubstepa, na kojem je radilo pored samih članova benda, i osam drugih dubstep producenata. A oni su: Skrillex, Datsik, Feed Me, Excision, 12th Planet, Downlink, Kill the Noise i Noisia. S jedne strane je uvijek pohvalno kada glazbenici eksperimentiraju i pokušavaju proširiti svoje, a i vidike svojih slušatelja. Međutim, ne mora značiti da to "novo" ispadne uvijek i dobro. I onda, sasvim slučajno sam naletio na jedan post na helly cherryu. Radilo se o jednoj foto-montaži na kojoj stara kajla Lemmy iz Motörheada, onako tipično lascivno, nagnut na velike zvučnike i prekriženih ruku kaže: 'Kakav dub-step? Kakve pičke materine??!!'.

To je bio jedan od onih momenata kada paučina pada s očiju, i odjednom se ugledaju stvari onakve kakve one zaista i jesu; ovaj novi Kornov album, najavljivan kao "groundbreaking", nije zapravo ništa novo. Ovo što su oni ovdje napravili, to su sve već prije njih radili stotine drugih dubstep producenata diljem svijeta. I to skoro na dnevnoj bazi. Jedina posebnost oko ovog albuma je ta što je se jedan poznati metal bend odlučio malo poigrati sa žanrovima. Možda zato što su htjeli isprobati nešto novo, ili pak zato što im je nakon devet albuma i milijuna zarađenih dolara jednostavno ponestalo inspiracije. Bilo kako bilo, kao rezultat je ispalo čak trinaest novih pjesama, koje se baš i ne razlikuju puno međusobno. Možda bi se ova monotonija ublažila da su u njega ubacili i jednu akustičnu skladbu, koja je prvotno i bila planirana da se nađe na albumu. Ovako cijeli album protječe u tipičnom, minimalističkom dubstep ritmu. Svakako da dubstep ima svoju dinamiku, ali nakon trinaest pjesama istog drljanja, ona se potpuno izgubi. I još jedna stvar, jedna od glavnih karakteristika dubstepa je njegova orijentiranost na vrlo izraženim, debelim bas linijama. Koje su ovdje iz nekog razloga potpuno zapostavljene. I poprilično su zatrpane od strane bubnjeva i isdistorzirane gitare. Gitarske dionice su, kao i uvijek kod Korna, vrlo melodične. Mada nisu ni one nešto posebno. I da se ne radi o ritmičnoj dubstep podlozi, one bi zvučale kao i druge tipične njihove pjesme. Jedna od, da tako kažem, čari dubstepa je upravo njegov minimalizam. U kojem je sve svedeno na svoju esenciju i osnovnu bit. Dok su ovo sve klasične nu-metal kompozicije, u kojima jedino, umjesto bubnjeva, ritam preuzima, recimo, neka ritam-mašina. Ništa više ni manje. Uz to su u njih ugrađeni razni skrečevi i drugi zvučni efekti. Koji bi trebali pjesmama dodati neki moderniji "touch". A tako bi sve zvučalo i da je neki dubstep producent uzeo par starijih Korn-pjesama i od njih napravio jedan jednosatni miks "za svoju dušu". Ustvari, možda bi to ispalo čak i bolje od ovoga. Ovako smo dobili jedan prosječan album, koji prilikom slušanja smara i dosađuje. Tome ide u prilog i psihotični vokal Jonathana Davisa, kojeg su prije "amortizirale" jake i energične melodije. Dok se ovdje slušatelju taj vokal prezentira "u svom njegovom sjaju". Tako da jedino okrijeli fanovi Korna mogu istinski uživati u ovim pjesmama. Naravno, ako im ne smeta ovaj njihov izlet u dubstep vode. Jedine tri pjesme koje bih izdvojio u pozitivnom smislu su "Let's go", "Narcisstic" i "Bleeding out". Prve dvije radi njihovog izrazito jakog "groova" i vrlo energične gitare. I potonju radi ugodne dionice klavira na njenom početku.

Želim vjerovati da je sve ovo napravljeno u najboljoj namjeri. Korn svakako zaslužuje pohvale što nisu zatupljeni i ne gledaju samo usko na jedan određeni glazbeni pravac. Ali ovaj album je ipak ostao daleko ispod svojih mogućnosti. I s njim su proigrali priliku napraviti nešto što bi zaista moglo nositi epitet "groundbreaking".

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 07/12/2011