Okej, složit ćemo se svi da: 'mladi ljudi koji sviraju muziku od 2007.' - je malo rečeno pa oskudna biografija za bend koji iza sebe ima ukupno četiri izdanja i djeluje već nekih šest-sedam godina. Činjenica da je ovdje riječ o instrumentalnom albumu ne olakšava upoznavanje s ovim makedonskim sastavom lociranom u Skopju, koji pored dva gitariste, bubnjara i basiste ima i jednog klarinetistu. U nastavku još navode samo da: 'stare kako vrijeme prolazi' - hm, tko bi to rekao? I zaista, na jednom drugom mjestu navode da im je novi album naslovljen "Rhapsodies in Void", najmračnija varijanta zvuka do sada. Sa starenjem svakako da dolazi ona egzistencijalna rezigniranost. Stvari se sagledaju puno pažljivije, točnije. Zahvaljući većem iskustvu shvaćaju se puno bolje. Tako je to barem u teoriji. U praksi znamo da ima puno i starih budaletina. Što je još gore.

Kako god bilo, slušajući ovih ukupno jedanaest brojeva stječe se utisak za nas izvana da je živjeti u Makedoniji trenutno jedna stvarno, pa recimo vrlo komplicirana stvar. Posebno ako ne spadaš u onu skupinu koja veliča samo svoju naciju i povijest i ako na svakodnevnoj bazi ne iskazuješ svoju ljubav prema svakojakom primitivizmu domicilnom na Balkanu. To isto potvrđuju i drugi materijali koji nam dolaze od tamo dole. Upravo gledano kroz tu prizmu pruža se pravi uvid u smisao i značenje ovog albuma u kome dominiraju razmješteni samplovi jednog od najviše citiranih govora pop kulture - onoga od Howarda Beala u filmu Network. 'I want you to get mad!' - reži on u nijemu kameru poput kakvog manijakalnog lunatika, razočaranog u sveopću apatiju našeg doba. Otprilike tako nešto slično žele i Fighting Windmills za svoje sugrađane. Iako ovdje ne progovaraju sami ni riječi. Naslovi pjesama govore sami za sebe: "He Wellcomed The Protest Inside His Own Bones". S uvodnom i skoro dvanaest minuta dugom "Sees Everything - Knows Everything" denunciraju onu paranoidnu žudnju vlasti da nadzire i kontrolira svoje "podanike" (jedno mahanje američkom NSA).

Međutim, "Rhapsodies In Void" nije post-rock ili post metal album u nekakvom klasičnom smislu. Premda tu ima pregršt teških riffova i žestoke distorzije. Ovi Makedonci sviraju jednu vrstu istočnoeuropskog instrumentalnog rocka s autohtonim etno utjecajima, koji se najviše ispoljavaju u karakterističnim melodijama za klarinet. Ali i praćeno odgovarajućim gitarskim dionicama i ritmovima. Negdje, kao recimo u "The Brilliant Ally Of Your Own Gravediggers" to je više uočljivo nego kao, na primjer u "The Wrong Kind Od Miracle", gdje koketiraju s doom i sludge elementima. Pored toga ima tu i thrash metal upliva kao u već navedenoj "The Brilliant Ally Of Your Own Gravediggers", isto kao i atmosferično eksperimentalnih predjela kao u "Anybody Can Be the Cowboy At Sundown" ili izleta u jazz u "I Bring Only Bad News". Ali svi ovi navedeni faktori, ma koliko god različiti bili, se miješaju i izlazu tečno jedan iz drugog, stvarajući jednu osnovnu nit vodilju koja se može prepoznati kao stil ovih Makedonaca. Očito je da nisu nekakvi diletanti koji pucaju slijepo na sve strane. Ono najbitnije je da njihove skladbe imaju sadržaje, da određeni koncept stoji iza svega toga. U ovom slučaju to je mračna i u svojoj beznadežnosti bijesna muzička refleksija stanja u okruženju - prava rapsodija u ništavilu. Iako s puno, pa hajde recimo plesne dinamike, ne može se pobjeći od utiska da su zvukovi klarineta ovdje oni od dijaboličnog čarobnog frulaša braće Grimm, koji nas u zanosu odvodi u dobrovoljnu propast.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 13/01/2014