Progressive album sa impozantnim glazbenim kolažom od punka do folka je najugodnije 'novo' iznenađenje 2010. godine pristiglo iz Makedonije.

Drugi album makedonskog kvinteta iz Skoplja neobičan je spoj ska, punka, hardcorea, alternativnog rocka i post-punka obilato začinjenog folk zvucima, nenadanim eksperimentima i psihodelijom, te kao takav na prvo slušanje može poprilično zbuniti.

Aranžmani su naime kompleksni, te za bend sklon ka stanovitoj hardcore-punk etici neočekivano su aranžirani u progressive stilu. To dovoljno govori o kompetentnosti ovog sastava koji se izuzetno trudi okupiti daleko zahtjevniju publiku od one tipične hardcoreaške, da ne kažem šablonski orijentirane na 2-3 punk akorda i himničan refren.

Kao po nekom nepisanom običaju, iz Makedonije u nekoliko posljednjih godina pristižu bendovi sa djevojkom na vodećem vokalu, a Ena Balova, frontwoman Fighting Windmills u tom pogledu djeluje poput Tine iz Bernays Propagande. Glasovno su približno slične sa visokim i ciktavim frekvencijama, a po priloženom foto materijalu može se reći da su i vrlo sličnog tananog stasa. Jedna od bitnijih razlika jest da Ena svira violinu i to veoma upečatljivo pridajući punu pozornost atmosferi i improvizacijama. Muški dio benda čine Filip Bukršliev - Buka (gitara), Filip Viranovski - Bumbar (bas, klavijature), Darko Peševski - Kulo (bubnjevi) i Nikola Ivanovski (truba), a startali su s radom u proljeće 2007. nakon razlaza sastava Taratur. U prvoj postavi za bubnjevima je bila Nina, pa Mačak, dok se Kulo priključio nakon EP-ija "?!" objavljenog 2010. za PMG Recordings koji je ustvari bio demo predložak za ovaj album. Već nakon nekoliko mjeseci rada održali su svoj prvi koncert ujesen 2007., a potom nanizali zavidnu seriju nastupa sa The Toasters, Elvis Jackson, Analenom, PMG Kolektiv, Ska Ringišpil, Kulturno Umetničkim Rabotnicima, Rambo Amadeusom..., te su 2008. nastupili i na prestižnom Exitu. Humoreskama na materinjem jeziku opičeni tekstovi pršte zdravim pošalicama i intelektualnim razglabanjima sa opozicijskog aspekta, a već u samoj uvodnoj, tj. naslovnoj skladbi "Najsmešniot vic na svetot…" koja počinje trubačkom melodijom posmrtnog marša kompresiraju pomalo bizarnu ironiju na život koja se sama po sebi nameće prilikom pogreba. Stihova doduše nema mnogo u svakoj pjesmi ponaosob; to su sve mahom kraće strofe sročene kroz ironiju nakon kojih se redovito nižu vrlo kompleksne glazbene strukture. Tako u jednoj pjesmi znaju potegnuti sa ska-punk/hardcoreom ("Razumot doagja"), nastave sa post-punkom ("Ludo i nezaboravno!"), ulete u laganiji tempo, ponekad u ambijentalnost, pa dinamiku dižu s različitim tenzijama u neočekivanim smjerovima koji neprestano variraju, katkad sve to začine sa folkom (poput "Razumot si odi" i "Steve Irwin"), dubom, reggaeom, psihodelijom ("Ama baš taka!", "Nepraktičen čador"), pa potegnu u krešend ili eksperiment... Uglavnom, čitav album je čisti progressive, veoma originalno je spojeno čitav niz nekada nepremostivih i nepovezanih stilskih nerazmirica koje su vladale na relaciji sympho/ prog-rockera i punkera, a na sve ovo nadodano je veoma mnogo žanrovskih segmenata koji su se stvarali od 80-ih naovamo. Naizgled ovakvi aranžmani mogu uzrokovati zbrku kod slušatelja, ali s druge strane prikazuju odličnu sposobnost ovih Makedonaca da ukrote u jedan fah mnoštvo uzbudljivih detalja kakve primjerice trebate dobiti tek nakon što preslušate brdo albuma različito orijentiranih izvođača uključujući i pop i rock i punk i ska i reggae i hardcore i alternativni rock i funk, pa i world-music i eksperimentalnu glazbu. Ne treba niti izostaviti da se u cijelom ovom konglomeratu Fighting Windmills ne gube u pretencioznosti, redovito donose melodije i različita iznenađenja, a po prezentiranome, sa ovakvim tretmanom nikada ne može biti dosadno. Pred kraj albuma smještena je nevjerojatna verzija "Somewhere over the rainbow" pod naslovom "Čoperi & vinožita" koja donosi posve drugačiju, rockersku atmosferu bajkera i zaljubljenika u dva motorna kotača sa originalnim ambijentom asfaltnih prostranstava, a djelo okončavaju potpuno neočekivanom gitarskom ambijentalkom "...i nikoj nema da se nasmee" koja brat bratu odgovara opusu Davida Sylviana u vrijeme njegovog albuma "Gone To Earth".

Ovaj impresivan album osim što je kompozicijski vrlo visokih progressive performansa, također i tehnički zadovoljava postavljene standarde zahvaljujući ekipi koja ga je opslužila - snimatelj Alen Hadžistefanov, miksu Nenada Trifunovskog - Tripe (basist Bernays Propagande) i masteringu Carl Saffa.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/02/2011