Bilo mi je jako žalosno za vidjeti da je na njihovom koncertu 23.III 2011. u zagrebačkoj Močvari prisustvovalo jedva stotinjak ljudi kada su nastupali s talijanskim Admirion, belgijskim Resistance i daleko najrazvikanijim grčkim Suicidal Angels. Ne bih se vraćao na taj tužni moment jer i naši metal bendovi umiju okupiti daleko više publike, već na činjenicu da su Death Angel iznimnih dosega u thrashu s kojim su neuspješno bauljali u najznamenitijem dijelu karijere odlutavši jedno vrijeme i u funk, te nepotrebni rock-pop koji im je stvorio odbojnost najvećeg dijela ciljane publike. Jebi ga, ovakvi eksperimenti se nisu pokazali dovoljno jakim mamcem za neku novu audijenciju...

Ok, pravi povratak s tri odlična prethodna albuma su bila tek uvertira za ponovno buđenje benda na pravi način što je konačno primijetila i publika. Album je dosegao njihov do sada najbolji plasman (USA no.73), a bend se uključio u ostvarenje onoga što znači doslove 'krv, znoj i suze'. Vratiti publiku je vraški posao koji ide postepeno - ostali su u formaciji s posljednjeg albuma, unaprijedili svoju znanost thrasha i napravili veličanstveno djelo dostojno žanra kakav je bio ranih 80-ih. Hardcore-punk križan s NWOTBHM danas i nije tako jak i prihvatljiv spram metalcore i mathcore bendova, no da ga recimo napravi Metallica, svi bi je zasuli s gromoglasnim hvalospjevima. Poanta ovog albuma Death Angel jest u tome da se nikome ne dodvoravaju i ne traže nikakva nova načela osim onih koja znaju odavno. Specifičnost žara pobuđuje se kroz gotovo kompletan materijal od uvodne "Left for dead" sve do predzadnje "Empty"; u njima ne jenjava nikakav manjak energije ili vidljivi trenutak slabosti. Rob Cavestany i Ted Aguilar svojim gitarama šibaju vrsne fragmente žanra u ritmu bubnjeva Will Carolla, te izuzetno bijesnog i raspoloženog frontmena Marka Osegudea čineći uz basistu Damien Sissiona fantastičnu petorku zanata. Rade muziku za slušanje, nabijenu agresijom i bijesom prema svemu što vide i osjećaju; s ničime nisu zadovoljni i mnogo toga gledaju kroz prizmu odbačenih, zapostavljenih i degradiranih ljudi koji su osjetili što znači recesija prije njene same pojave.

Njihovi tekstovi imaju znamenite poruke, katkad sofisticirane, veoma fino upakirane u poetski sadržaj kontempliran s kompleksnijim glazbenim sadržajem ("Son of the morning"), te na punkerksko-hardcoreaški način se znaju obračunavati s prokletim kapitalističkim društvom ("Fallen"), dok u naslovnoj "The dream calls for blood" potpuno ispunjavaju svoju životnu žrtvu da kroz lirske metafore opišu doseg običnog čovjeka spremnog za respekt prema jednostavnosti života zavijenog u opasne političke igre. Primjerice, vrlo slično kao daleko drugačiji, ali i ne zaboravljeni Fugazi ili nekad jako dobri Black Flag, Death Angel slažu lirske domišljatosti koje bude iz učmalosti ravnodušne svakodnevnice. Naravno, jasna je stvar da među obožavateljima ovakvog klasičnog thrasha gotovo i da nema više nekih iznimno zadrtih fanatika s majicama Metallice koji bi vjerovali u činjenično stanje pobune u glavi, već se oportunistički prepuštaju salvi 'dobrih' pjesama koje ne govore o ničemu. Međutim, Death Angel im ovdje poručuje mnogo intelektualnog pozitivizma s upravo te thrash strane osobito u akustičnom, laganom uvodniku najkompleksnije pjesme "Execution - don't save me" koja je nešto otprilike poput "Creeping death" Metallice samo je sabijena u 4 i pol minute.

Ponovno recikliranje činjenice da Death Angel nisu napravili niti jednu 'veliku' pjesmu, odnosno komercijalan hit, već same razarače govori o njihovoj dostojanstvenoj privrženosti žanru za kojeg se uvriježilo mišljenje da je na izdisaju jer nema nikakve horde znamenitijih novih bendova.

Bilo je 2013. godine nekih jako dobrih thrash albuma, a ovaj zasigurno stoji kao jedan od 5 najboljih. Tome u prilog ide i završna, mnogo laganija "Territorial instinct/ bloodlust" taman pogodna za ples, te bonus obrada Black Sabbath "Heaven and hell" koja je izuzetna posveta starog klasika s pokojnim Ronie James Diom i mogućnostima ovog odličnog benda koji se bar na kratko vratio u one zlatne dane hard-rocka i prvog heavy zvuka. Koja je bolja varijanta, sami donesite zaključak, ali mišljenja sam da Osegude nema ama baš ništa lošiji vokal od Dia, te da Cavestany nije nimalo slabiji ili manje nadahnutiji gitarist od Iommiya koji se u thrashu, hardcoreu, punku i metalu opće nije snašao kroz karijeru. Na svu sreću, ponovno se udružio s Ozzyijem, a to je druga priča koja nema veze s Death Angel. Cavestany i ekipa su napravili sjajan album bez presedana.

Naslovi: 1.Left for dead, 2.Son of the morning, 3.Fallen, 4.The dream calls for blood, 5.Succubus, 6.Execution - don't save me, 7.Caster of shame, 8.Detonate, 9.Empty, 10.Territorial instinct/ bloodlust

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/01/2014