Gosti zagrebačke Močvare 23.III 2011. na turneji 'Sonic Retribution: Eastern Europe Tour' predstavljaju svoj posljednji, šesti album. Zrela klasika bay area thrasha.

Predstavnici najznačajnijeg i najpopularnijeg metal pravca, bay area thrasha nakon gotovo 3 desetljeća karijere koja je bila puna uspona i padova objavili su tek 6. album. O njihovoj povijesti sada bi se moglo naširoko govoriti, no da skratim, osnovani su 1982. u San Franciscu, godinama muku mučili sa svojim gotovo 'trećeligaškim' statusom u sjeni Slayer, Metallice, Exodus, Testament, Heathen, te brojnih lokalnih imena koja su se redovito šlepala bolje od njih samih - Laaz Rockit, Possessed, Defiance, Forbidden, Vio-lence... Do 1991. objavili su samo tri albuma od kojih je drugi "Frolic Through The Park" (1988) dospio čak i na USA no.143 što im je najveći uspjeh u karijeri, a nakon posve neuspješnog i neprimjećenog trećeg "Act III" (1990) kojeg su objavili za veliki Geffen Records (mnogi album smatraju nepravedno zapostavljenim klasikom thrasha), iznenada su prekinuli rad zbog ozljede bubnjara, te bez frontmena Mark Osegude nastavili pod imenom The Organization, dok je tadašnji basist Michael Isaiah oformio svoj vlastiti bend Swarm koji je jednom prilikom održao turneju sa Alice In Chains.

Death Angel su se ponovno okupili u ljeto 2001. za potrebe humanitarne akcije oboljelom pjevaču Testamenta Chuck Billyiju, a djelomično i zato jer im obje frakcijske avanture nisu urodile nikakvim značajnijim rezultatima, te su čvrsto odlučili da ovaj puta poduzmu apsolutno sve što je u njihovoj moći kako bi naplatili sav onaj dvadesetogodišnji trud. No, premda su se postarali za svu potrebnu pripremu, snimali u najboljim studijima (između ostalog i kod Dave Grohla), realizirali tri odlična video-spota "Dethroned" (2008), "Truce" (2010) i najnoviji "River of rapture" (2011), te objavili tri hvaljena albuma, nevjerojatno je da uz sve one horde metalaca i zaljubljenika u iskonski thrash oni još uvijek imaju status underground benda koji se praktički nije maknuo s one pozicije kakve obično imaju debitanti. Postavu su mijenjali čak 7 puta i danas je od originalnih članova jedino preostao gitarist Rob Cavestany (zaštitni znak benda, pjevač Oseguda došao je u postavu 1984). Stalni bubnjar Andy Galeon napustio je bend u proljeće 2009. nakon odrađene turneje na kojoj su promovirali album "Killing Season", prvi gitarist Gus Pepa se nije vratio prilikom reuniona, a basist Dennis Pepa napustio ih je 2008.

Ovaj njihov šesti album "Relentless Retribution" je prvi koji se nakon 22 godine pojavio na listi najprodavanijih u USA (dospio je samo do no.188), ali po običaju, to niti najmanje nije nekakvo adekvatno mjerilo kvalitete ovog rada. Mislim, žalosno je da ovakav sjajan bend još uvijek stoji tamo negdje sa strane i čeka svoju priliku kao predgrupa nekakvim balavcima, da ne kažem početnicima, pa se mora gurati na pozornice sa metalcore/ hardcore prtljatorima kao što su August Burns Red, The Sick ili All That Remains koji im ispred nosa otimaju publiku i prodavaju zavidne tiraže albuma.

A album je uistinu sjajan rad sa 12 posve različitih pjesama koje frcaju impozantnom količinom tehničke sprege, impresivne hardcore/thrash brzine, veoma melodičnim pjesmama kakve manjkaju gomili thrash bendova, te izuzetno fleksibilnom vokalu Marka Osegude koji je pjevač sa čistim dionicama često nalik na kombinaciju mlađahnog Ozzyija, Henry Rollinsa i Zack de la Roche (RATM), a ne tamo neki promukli urlator kojem su producenti ofarbali glas i zataškali sve njegove nedostatke. Veliki minus benda je što se nikada nije postarao da napravi velebni hit, recimo u stilu Metallice "One" ili "Enter sadman" mada su imali prilike za to još davne 1990. kada im se singl "Bored" pronašao u horroru "Teksaški masakr motornom pilom 3". Da su ostvariti veliki komercijalni hit zgoditak, njihova sadašnjost bi izgledala potpuno drugačije i o njima bi govorili kao o velikim zvijezdama. Mnogi kao još jedan bitan faktor u njihovom neuspjehu vide u imenu benda koje isuviše asocira na black/death.

Uvodne pjesme "Relentless revolution" i "Claws in so deep" donose konvencionalne thrash elemente, a onda u ovoj potonjoj nakon pete minute isplivaju akustične gitare dueta Rodrigo y Gabriela koji su otprilike nešto vrlo slično tuzemnom proslavljenom projektu Stefanovski - Tadić. Nadalje se album često giba u avanturističkom smjeru gdje pomalo ostavljaju klasični thrash i više zvuče kao standardni metal 80-ih u "Absence of light" i "Death of the Meek" s elementima NWOTBHM. Ipak, u "Opponents at sides" (sa elegičnim intervalima) i akustičnoj "Volcanic" pokazjuju višesmjerne komponente svestranosti i melankolične genijalnosti kakve mnogi thrash bendovi ne priznaju. Ostatak materijala su stari trikovi koji su uvjerljivi sa svojim višeglasnim refrenima i povicima (primjerice "Where they lay", klasičan singl "Truce"), te standardnim melodičnim thrashom ("Into the arms of righteous anger", "River of rapture", "This hate", "I chose they sky"...).

Nepotrebno je reći da je ovo zreo heavy rad, pun intenzivnosti i inventivnosti koja je došla s vremenom, a ne odjednom. Sve se pjesme razvijaju postepeno, sadrže bogato kreirane melodije, ali kako to već biva, uvijek će thrash publika imati primjedbi da je moglo biti ovako ili onako. No, jedno je sigurno - ovo je iskren rad, te premda nema upečatljivog hita, komotno sjeda na tradicijski slijed bay area thrash scene koja posljednjih sezona stagnira i ne pokazuje nekakve prevelike sklonosti ka samoobnavljanju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/03/2011