Legendarni thrash-metalci iz Los Angelesa su očigledno u krivo vrijeme došli po prvi puta u Zagreb. Naime, te večeri su se održavali prosvjedi po gradu gdje je razularena mladež koračajući u dugačkoj koloni po Savskoj ulici urlikala 'dolje vlada' i 'HDZ lopovi', tako da ama baš nikome nije padao na pamet nekakav heavy metal koncert. Pred samim ulazom u Močvaru, na tradicionalnom mjestu oko klupa u parkiću pored Save bila je tek šačica ljudi koji su ispijali svoje posljednje bambuse i q-packove piva, a u samom klubu nevjerojatno, ali istinito, nabrojah 17 duša zajedno sa ljudima koji su radili na šanku i dvije osobe na merchandise štandovima. Svirku su otvorili talijanski progressive-thrasheri ADMIRION već u 20.30h (mada je bilo najavljeno da će koncert startati u 21h), tako da sam njih uspio pogledati tek na nekih 15-ak minuta. Oni su peterac (dvije gitare, bubnjevi, bas i frontmen) koji svira dosta zapetljani stil s puno kombinacija i meni to daleko više izgleda kao metalcore koji ima olovno tešku atmosferu. Tempovi su im prilično tromi unatoč brojnim tehniciranjima i pedaliranjima bubnjara koji izgleda kao naš pljunuti terapeut Sale, te uopće nisu neki brutalni thrash od ritmova. Pjesme im baš i ne frcaju s nekim melodijama, no funkcioniraju vrlo dobro. Uigrani su i bili su spremni napraviti pravi rusvaj, ali gdje ćeš podizati adrenalin pred 20-ak ljudi (u međuvremenu je pristiglo još nekih 5-6 ljudi). Oni su očigledno imali namjensku set listu, ali su u hodu zbog posve praznog kluba sav koncept morali promjeniti. Dvije pjesme koje su imali predviđene na repertoaru nisu niti htjeli svirati jer apsolutno nije bilo potrebe. Niti belgijskom death kvintetu RESISTANCE nije bilo lako pred skoro pa nezainteresiranim posjetiteljima kojih se prikupilo između 36 i 43 (baš sam ih brojao kako je tko izlazio i ulazio). Imaju prilično uvjerljivog istetoviranog frontmena sa maramom oko ćela koji se također iz petnih žila trudio da impresionira svojim prilično vriskavim vokalom bez mnogo growla, ali nije išlo. To je toliko priglupo izgledalo kada je u svakoj pjesmi izvikivao 'Zagreb, are you ready, come on everybody' kao da ste došli na opustošenu pijacu koja se zatvara, a jedan od posljednjih preostalih trgovaca šampinjonima viče 'kašeta gljiva samo 10 kuna' jer će mu idućeg jutra početi trunuti. Mislim, frajer je fantastično komunikativan i dizao bi tenzije, ali nije imao kome osim onih petero ljudi ispred pozornice koji su se u nestrpljenju na iduća dva benda malo razmahala glavama.

Tek nakon što su ova dva benda odradila svoje nezahvalne zadatke kao predgrupe koje su djelovale kao naši demo izvođači čiju publiku čine samo prijatelji i njihove djevojke, počela se okupljati gomilica. Moglo se izbrojiti, pa nekih 50-60-70 ljudi, a petnaestak njih su činili članovi bendova koji su te večeri bili akteri na pozornici. Eh sad, ne znam kako objasniti ovaj fenomen. Grčki SUICIDAL ANGELS na mene s prošlogodišnjim, trećim albumom "Dead Again" nisu ostavili ama baš nikakav poseban dojam kad sam ga slušao kod kuće. Klasičan thrash-metal prošaran lagano/brzim tempovima. No, njihov večerašnji nastup me skoro pa raspametio koliko je bio dobar i nikako ne mogu da pojasnim šta me to toliko impresioniralo, ali je bilo vraški dobro. A vidi sad - kad sam se vratio kući s koncerta, ponovno sam išao slušat album i ponovno sam doživio onu istu situaciju da mi se album uopće ne sviđa. Ne znam šta je tome razlog da su mi bili toliko dobri uživo premda su svirali većinu pjesama s tog albuma... Da li činjenica što se u međuvremenu okupilo nešto više ljudi koji su znali gotovo sve njihove pjesme popraćene skandiranjem i gromoglasnim odobravanjem, da li debeli dugokosi bubnjar Orfeas Tzortzopoulos koji je skoro bez ikakve grimase i s mrtvo hladnim izrazom lica bubnjao po setu kao da sjedi za šivaćom mašinom 'cik-cak' štepajući poderane traperice ili kao da za stolom priprema neke kolače, da li clean vokal frontmena i gitariste Nick Melissourgosa, da li njihova glazba koja je uživo zvučala fantastično asocirajući na stari dobri zvuk rane Metallice, Testament i Kreator... Jednostavno, nešto je tih 40-ak minuta nastupa bilo savršeno dobro uštelano, a pri tome ne računam na nikakve 3-4 ispijene pive i par s guštom popušenih cigareta između nastupa bendova. Kažem, samo su odlično 'sjeli', pretpostavljam i svima u Močvari i na koncu je ispalo da su ustvari oni bili najveće zvijezde večerašnjeg metal happeninga. Svirka im je bila koncizna, brza (neke stvari su bile u obilatom speed tempu), kontakt s publikom savršeno dobro izbalansiran i sve pjesme su odradili profesionalno u šusu bez ijedne zamjerke. A atmosfera sjajna, samo je šteta što je bilo tako malo ljudi... DEATH ANGEL su došli posljednji na pozornicu s koje je uklonjen prednji set bubnjeva na kojima su svirala prethodna tri benda, te su pokazali zašto su nepravedno zanemaren bend kod thrash publike. Stvar je jasna - nikada nisu ostvarili hit i tu je osnovni ključ njihovog marginalnog statusa kod publike koja prije svega preferira Metallicu i Testament. Dobro, znali su dosta švrljati po stilovima i bauljati sa funkom, pa i nekim supstancama rock-popa, no večeras su se predstavili u klasičnom thrash izdanju bez ikakvih drugih elemenata. Frontmen Mark Osegueda sa dreadovima koji mu sežu do stražnjice bio je iznimno raspoložen od prve pjesme "I choose the sky" šetajući po pozornici s jedne na drugu stranu, a ekipa sa dva gitarista (Rob Cavestany i Ted Aguilar), bubnjarem (Will Caroll) i basistom (Damien Sisson) je više nego dostojno prezentirala momentalnu odličnu snagu bazirajući većinu materijala na posljednjem albumu "Relentless Retribution" s kojega su izveli, koliko mi se čini 6 ili 7 pjesama. Interesantno je bilo za čuti kako su umješno spojili samplirane reference pjesme "Claws in so deep" u kojoj im gostuje akustični duet Rodrigo y Gabriela koje su pustili u nekoliko navrata između žestokih brijačina. Od starih materijala pronašle su se "Evil priest", "Thrashers", "Kill as one", "Mistress of pain" i kao posljednja "The ultra-violence" sa sjajnog debija "The Ultra Violence" iz 1987., dok su na album "Frolic Through The Park" (1988) podsjetili samo sa hitom "Bored" kojega su na svu sreću izveli daleko čvršće i žešće za razliku od funkiranog originala, te su je spojili sa laganicom "Heaven & hell", a bila je tu i "Seemingly endless time", uvodna skladba njihovog trećeg albuma "Act III" (1990).

Kada se sve sabere, oduzme, doda i razmotri, nevjerojatna je činjenica da je ovako značajan, pa i razvikan bend poput njih u Zagrebu doživio skoro pa bojkot inače veoma složne metal publike nastupivši pred nekih stotinjak ljudi, možda kojih desetak više, nije bitno. Jer ovo što su večeras pružili je jedan od nezaboravnih koncerata o kojem će se pričati jako dugo. Razgovarajući u toku protekle decenije sa 'šta-ti-li-ga-ja-znam-koliko-iljada' ljudi, svi su se žalili na novi metal inficiran nu-metalom, metalcoreom, progressivom i raznim crossover elementima da je jedno veliko sranje, te da fali pravih metal bendova kao što su nekad bili (ili su i dalje ostali) Metallica, Slayer, Megadeth, Motorhead, Iron Maiden i slični. I onda kada dođe jedan takav pravi metal bend u Zagreb, od svih tih kritičara i nostalgičara za pravim instinskim thrashom ni traga ni glasa... Bez ikakvih prenemaganja, Death Angel uopće ne nalikuju na nekakve zvijezde mada bi to morali biti, već na sjajan koncertni bend koji bez šale obara svojom muzikom i nastupom. Žalosno je da kod nas, barem kako je pokazala večerašnja posjeta, imaju nekakav skoro pa marginalan status poput bezbroj izvođača koji su uglavnom namjenjeni da budu nečijom pregrupom, a Death Angel bi morali biti skoro pa u renomeu rane Metallice. Unatoč svemu, najavili su da će se vratiti kad-tad, a do tada se valja nadati da će naša publika prepoznati ovaj dragulj od benda.

horvi // 26/03/2011

> vidi sve fotke // see all photos