Rijeka znači život i stoga nisu zaludu brojni gradovi podizani u njezinoj neposrednoj blizini. Zagreb ima Savu, London Temzu, a u ovom kraju juga Njemačke gdje se još nedugo zadržavam, Dunav je širok poput većeg potoka.
Kao i sva priroda, rijeke su najljepše u proljeće, kada zamiriše i oboji se njihov okoliš, a zanimljive su i zimi, okovane bijelim, iako sam nesklon takvim periodima. Rijekama se putuje, trguje, na njima se živi, slavi i jeca; trebamo ih čuvati i štititi, njihov život je u našim rukama i ne zaboravimo da opstajemo upravo zahvaljujući njima.
Hudson primjerice dijeli savezne države New York i New Jersey, a upravo mi je sinulo kako je Max Bunker u ocu i majci svih stripova kod nas prevođenih (Brixyju veliki pozdrav na kojim god vječnim lovištima boravio), Alanu Fordu, među brojnim ironičnim likovima našao mjesto i za nikad realiziranog i obzirnog Samoubojicu kojem, eto, niti Hudson nije udovoljavao u promašenim naumima.
Od izvora prema ušću nalazim fantastične posvete rijekama, a mnoge i dalje pucaju od zdravlja i života, onako kako je svježa voda u koritima odabrane tematike.

RIJEKE PRAVDE - Film (1985)

Niti pjesma sa Signala U Noći (1985) nije pomogla lijevo orijentiranoj koaliciji polučiti bolji rezultat na parlamentarnim izborima prije dvije godine. No unatoč porazu, osviješten i znatno bolji glazbeni ukus od konkurencije jedno su kraće vrijeme socijaldemokrati dijelili čak sa nogometnim reprezentativcima, koji će očekivano, poput rukometnih desničara, okrenuti ploču jeftinijim i, sadržajno i stilski, rustikalnim i promuklim refrenima i strastima.
Filmaši su pak Rijeke Pravde, početno slovo ploče, skladali i formulirali na Olibu (kao i ostatak albuma) i doista se osjeti živahan, pozitivan morski refleks jer pjesmom se provlači vedar osjećaj, Maxov gitarski kolorit i svjetlo Jurinog izraza, pjevanja i sentimenta. Bez praznog hoda, odlično i tečno, sa novim bubnjarom (Dražen Šolc) i starim navikama, doplovili su Zagrepčani pjesmom do ušća.

"Rijeke pravde dolaze
Kakve nam darove donose"

TAKE ME TO THE RIVER - Talking Heads (1978)

Al Green je fantastičnu pjesmu pjevao još '74, ali ipak glasam za novovalnu verziju Talking Headsa, usporeniju i otuđenu, sa bitnim naglaskom na Tinin bas, ledene klavijature i ritmički oklop neprobojan i iskričav. Dave Byrne je u glazbu ušao posve promišljeno i dobro opremljen, njegove ideje su fabulozne i originalno predstavljene, te je Greenovoj numeri dao kroj koji će se nositi i konzumirati u velikim količinama; Headsi su je svirali i prije negoli će biti snimljena na drugom uratku More Songs About Buildings And Food (1978), a Brian Eno zvučnom i produkcijskom branom obraniti će vlastitu viziju i uvjeriti Byrnea da je uvrštavanje ovakvog amblema ispravan potez, što se na koncu i pokazalo točnim. Sjajan minimalizam Harrisona, Frantza, Davida i Tine, čiji sjajni bas tonovi opkoljavaju i guraju melodiju (doduše tek neznatno tiše u odnosu na Psycho Killer sa prethodnog 77), neće požuriti tok skladbe, ali će joj znatno povećati obujam i udvostručiti vrijednost.
Cura i dečki će još dva albuma ostati spokojni i briljirati (nešto i duže), jer je joker Eno na brzom biranju i usuglašeno dostupan.



DAM THAT RIVER - Alice In Chains (1992)

Sjajan je okidač riffova Jerryja Cantrella i pumpanje ritam sekcije, odlična je općenito produkcija jednako takvog Dirt albuma (1992), no ovdje je najljepše postavljeno dvoglasje Staleya i Cantrella - dečki su vokalnom suradnjom daleko odskakali od generacijskih grunge sugrađana i prijatelja suboraca (iako Cornella smatram najboljim vokalnim solistom, u najmanju ruku tog desetljeća, a žanra svakako). Pjesma je doista presjek i preslika ploče, od premise do zaključka; tinjaju bijes, nervoza i loše raspoloženje, dok se u stilskim prostorijama susreću, miješaju i koegzistiraju (doom) metal i grunge, te su poklonici navedenih stilova podjednako uživali u glasnim, drskim i autentičnim maljevima Jerryjevog distorziranog žargona, kao i u Layneovom turobnom, oštrom, a opet liričnom vokalnom jauku, nažalost osuđenom da ne potraje. RIP Layne Staley (1967 - 2002).

"So you couldn't dam that river
And it washed me so far away"

THE RIVER - Bruce Springsteen (1980)

Sjeta koju nosi ton Bossove usne harmonike urezana je u tkivo melodije i poput njezina naslova mirno plovi svojoj delti. Springsteen vlastitu emociju najčešće obilježi velikom kompozicijom, a River sa dvostrukog istoimenog albuma iz 1980. dodiruje slikama i lirikom za koju Landau, Van Zandt i Bruce pronalaze odgovarajuću produkciju, što iskreno i nije bio pretjerano težak zadatak pošto su momci iz E-Street Banda kolosalnom svirkom odgovorili na frontmanov tekst, unutarnji nemir, a ta je sinergija, već tada izraženo jaka i neobična, ključ Bossovog stilskog identiteta.
Mak Dizdar u prekrasnoj poemi Modra Rijeka, ako sam i subjektivan, svejedno smatram i ljepše crta riječima ("Tamo dolje ispod zemlje i onamo ispod neba"), ali ne uspoređujući umjetnosti, nego tek "riječne rukavce" dvojice umjetnika, veličam provjereno izdašan bitak stihovnih moćnika koji su u rijeku, niz rijeku i, konačno, preko rijeke, prebacili sva čula, dileme i misli, plivajući svaki svome kraju, osobito i intenzivno.
"Ima jedna modra rijeka, valja nama preko rijeke", završava Mak, dok Jerseya sin progovara:
"That night we went down to the river
And into the river we'd dive
Oh, down to the river we did ride".

REKE TEKU BRODOVIMA - Veliki Prezir (1996)

Ako bih mogao birati uzdanice iz susjedstva istočno, za koje stavljam ruku u vatru kako svakom glazbenom djelu daju množine različitih superlativa, a posve se uklapaju u eventualni narativ potpisnika ovih redova, bili bi to svakako Robert Telčer i Vladimir Kolarić Kole. I dok Telčera znamo još iz Boya i odavna već ritam gitarista Partibrejkersa, Kolarić je osnivač, prva violina, pjevač, gitarist i tvorac praktički kompletne pjesmarice Velikog Prezira, sastava iz Vrbasa. Autorski u ravnini sa Vasovićem (Eva Braun) i Glavaškim (Eva Braun, Rebel Star), poetskim znakom i iznad, od prvog je albuma (Veliki Prezir, 1996) zračio duhom i iako se možda na Nikadjekraj (2009) najviše primjećuje zrelost alter-rock jahača, dobar buket toga sadrže i pjesme poput Reke Teku Brodovima. Kole u jedrima ima poznati vjetar urbane glazbene spoznaje 90ih, a rabi ga znalački (i) originalno - ni defanzivan, ni napadan, gitarski odmjeren i vješt, na jarbolu ove pjesme vijori sprega poezije, melodije i sna, te je takvim brodom zbilja privilegija putovati.

"Obale su duge ruke
Pozdravljaju te"

DOWN TO THE RIVER TO PRAY - Alison Krauss (2000)

Kao što je vječno pitanje: što je prije, kokoš ili jaje?, slično je sa isticanjem sjajne glazbe iz filma braće Coen O Brother Where Art Thou?, kod nas poznat pod nazivom Tko Je Ovdje Lud? iz dvije tisućite, naspram genijalno tumačene Homerove Odiseje (i poetskim i epskim) filmom fantastičnih Amerikanaca. A da je vjera vrlo živa stvar, pjesmom su kazivali lancima okovani Afroamerikanci sanjajući slobodu i kuražeći se takvim načinom; iako živimo sadašnjost robujući koječemu, srećom nismo uskraćeni za bazičnu slobodu i ne možemo se, opet srećom, poistovjetiti sa krajnje tužnom prošlosti teško sputanog naroda. Kršćansku artikuliranost pjesme koja izvire na gospel tradiciji krasno je predočila Alison Krauss dobrotom i snagom, zaronivši u vodu rijeke oprati davno počinjene grijehe naše rase uz opetovanu poruku kako melodija ovakvog habitusa liječi, obogaćuje i spaja. Alison je folk/country/bluegrass pogonom očarala i velikog Roberta Planta sa kojim je snimila odlična dva albuma (Raising Sand iz 2007. i Raise The Roof 2021.) - treba li ići dalje?!
Možda i treba, dolje do rijeke poslati molitvu.

"O sinners, let's go down
Down in the river to pray"

RIVER MAN - Nick Drake (1969)

Drakeov glazbeni izvor i melankolični šapat koji će autora odvesti do teškog sraza protiv depresije, prisutan zapravo svo (kratko) vrijeme posvećeno skladanju i usporedno unutarnjoj bitci sa mentalnim remećenjima, osjetno je podcrtan na sva tri albuma engleskog kantautora. Sasvim ispravno naglašavan kao znameniti folk unikat, što se nažalost počelo citirati puno prekasno, nakon smrti, post mortem akustičnog samozatajnog lirika, dok se napose kritika držala suzdržanom ne htijući razabirati, možda i nespremna, koliko je skupa bila njegova hrabrost uzeti indie-pop pravac (naravno sa folkom uz rame), a ustvari se nije znalo kamo takav diskurs smjestiti. Slušajte stoga River Man sa debitantskog Five Leaves Left (1969) i prepoznati ćete o čemu pišem: kako je vrijeme odmicalo, prema trećoj i posljednjoj ploči Pink Moon (1972), jedinoj snimljenoj uz pratnju samo akustične gitare, pjevati će Nick često teškog i usamljenog stiha i tmaste emocije.
Otišao je u tišini, kako je i skladao, ne doživjevši pljesak na ovoj strani svijeta.

"If he tells me all he knows
About the way his river flows
I don't suppose
It's meant for me"



THE RIVERBOAT SONG - Ocean Colour Scene (1996)

Britanija je sredinom 90ih po svim šavovima pucala od najezde bandova koji su nastojali biti "britanskiji" od onih drugih, trećih, a nije se rijetko događalo da se slijepo slijedilo mančestersku braću, a i to uglavnom bezuspješno, dok je posegnuti stopama Blura ipak bila znatno teža zadaća. Velika četvorka Britpopa je naravno poznata, a prava bomba zasvirala je '96 kada su dečki iz birminghamskog sastava Ocean Colour Scene drugim studijskim uratkom zatresli mreže svih prijateljskih bandova, rivala, vršnjaka - The Riverboat Song akt je fabuloznog sadržaja, punokrvni rock pogled ka engleskim 60ima i 70ima, te iako je Steve Cradock gitarsku temu podizao gotovo citirajući Pageov riff iz Four Sticks (Led Zeppelin IV, 1971), a zaokruženu impresiju tom pjesmom dečki uparili amalgamom vlastitih i Plantovih stihova, odličan vokal Simona Fowlera i svirački ogled za desetku (Paul Weller svirao orgulje), kvalitetom će nadmašiti radove zvučnijih otočkih grupa, u najmanju ruku te 1996. godine.
Spomenuti Weller će tražiti i dobiti Cradockovo članstvo u svom pratećem sastavu, a razlog traženja usluga i to od strane glazbenog visočanstva Otoka i šire, najbolje se čuje u gitarskim i klavirskim vatrometima ove numere.

TRAVELLING RIVERSIDE BLUES - Led Zeppelin (1990)

Vjerujem kako su se potomci delta bluesera Roberta Johnsona prilično obogatili, kad već za života to nije uspio gitarist uz kojeg vežemo urbanu legendu kako je prodao dušu vragu dobivši zauzvrat talent kojeg će veličati Clapton/Cream, Stonesi, Peter Green ili Zeppelini. U naslovu je broj snimljen davne 1937., a objavljen tek 1961. na Johnsonovom posmrtnom kompilacijskom albumu King Of The Delta Blues Singers, da bi istu pjesmu Jimmy Page oplemenio sjajno nazubljenom slide gitarom koju su vrelom hard-blues tradicijom, samo njima prirođenom, propeli Plant, Paul Jones i Bonham. Snimljena i svirana još '69, svoje je mjesto pronašla tek 1990. na Led Zeppelin box setu i prava je šteta da su dečki odlučili ne uvrstiti je na primjerice famoznu Trojku (Led Zeppelin III, 1970), budući bi fantastično razbijala klasične genijalnosti smještena između Gallows Pole i Tangerine, ako mogu birati. Iako gore navedena kompilacija ne nosi naziv Best Of, kamera u videospotu pjesme juri vodom rijeke poput sinkopa i prijelaza koje sam uvijek držao, i držim, u društvu najboljih i najdražih mi trenutaka žestokih engleskih karizmatika.

MANY RIVERS TO CROSS - Jimmy Cliff (1969)

Za kraj sam, prema vlastitom viđenju i osjećaju, ostavio skladbu koja tekstualno propitkuje i traži put, a melodijom liječi sve dvojbe i vodi iscjeljenju, novom udahu, osobnoj renesansi. Ljepotica ovotjednog soundtracka dolazi sa Jamajke, gdje je njen tvorac Cliff živio i skladao (kasnije i u Engleskoj), bio i svojevrsni osigurač Marleyevom uspjehu trasirajući put reggae glazbi sjeverno ka Americi i zapadno ka Otoku, no unatoč kasnijim uspjesima sa pop pjesmuljcima, osvojenom Grammyju i brojnim filmskim ulogama, njegovo ime čuva pjesma soul predznaka u kojoj krasan instrumentalni zagrljaj Hammonda i gitare dodiruje i najtvrđa srca. Probranom dinamikom Jimmy šeće emotivno nizvodno i uzvodno - njegovim rijekama ne trebaju mostovi da bismo došli na drugu stranu, njihove topline pozivaju nas zaplivati tim vodama, a kako je to i jedino ispravno, ostati gluh i suh takvome zovu značilo bi žeđ negdje unutra.
I zato hvala na divnim kapima za dušu Jimmy, uvijek daju traženi učinak.

"Many rivers to cross
And it's only my will that keeps me alive"

dario b. // 29/03/2026

PS: Redcima ću do vas opet uskoro, slijedi uskrsna pauza od tjedan ili dva. Sretan vam Uskrs terapijska družbo!