Ovaj inovantni kvartet iz Sheffielda u 2012. godini diskografski je bio aktivan samo sa 12. po redu EP-ijem "The Coach Road Session" na kome se nalaze 3 njihove starije pjesme u novim interpretacijama - "Dance dance dance/ Piano fight", "Debutante" (sa albuma "We Were Exploding Anyway", 2010) i ambijentalna "Burial scene" ("Silent Running", 2011). Svoje novo poglavlje otvaraju ovim šestim studijskim albumom (objavljen 16.IX 2013) na kome više nema nikakvih značajnijih eksperimentalnih pomaka, no razina rapidnog razvoja i dalje je prisutna. Održavanje visokog kreativnog izraza očitava se u pedantnosti; 50 minuta službenog materijala (bez dva bonusa) nastavlja 'filmski' ili suvremenom terminologijom rečeno cinematic koncept koji povezuje 8, naravno, instrumentala u jezgrovitu i sadržajno bogatu cjelinu. 'Divlje svijetlo' spaja kataklizmičku euforiju s kohezivnom pripovijetkom u kojoj nisu bitna poglavlja, već cjelokupan sadržaj. Banalnije i karikirano rečeno, bajka "Crvenkapica" nije zanimljiva samo po susretu vuka, djevojčice i bake u kućici, već po svim detaljima koji prethode, koji se nižu i s kojima pripovijest završava. Izdvajanje jednog segmenta priče, odnosno 'dobrih' pjesama ovog albuma nema privlačan efekt iznenađenja bez ostatka fabule. Nije to kolekcija pjesama u kojoj odabiremo po vlastitom izboru favorite i preskačemo one koje nam se ne sviđaju ili su dosadne. Ovo je ustvari jedna dugačka kompozicija čija je namjena stvaranje distopijske noćne more kao što je uloga Crvenkapice dočaravanje dječici razlike između dobra i zla na zabavan i zanimljiv način.

Stoga su ovi momci nakon uvodnog upozorenja "Heat death infinity splitter" dekoriranog mračnim klavijaturama Paula Wolinskoga odmah zaigrali jedan od rijetkih plesnih komada "Prisms" da odmah na početku oslobode potencijalnu energiju kako bi se u nastavku mogli prepustiti kinetičkim simfonijskim opservacijama, organskim dizajnima, arpeggima, tremolima i rezvezivanju dramaturgije koja pršti uzbudljivošću strahova, neizvjesnošću priče i armagedonskim futurizmom.



Mrakovi, turobno - apokaliptične slike i impresivni pasaži bendovski jakog autorskog karaktera rijetko su prošarani plesnim tempovima, pa se stoga ne treba nadati onakvim bombetinama kakve su bile na njihovom posljednjem pravom studijskom albumu "We Were Exploding Anyway" (2010, UK no.99). Plesnjak dočekuje samo u masivno tempiranoj "Blackspots" gdje nema predaha, te u umjerenoj "Sleepwalk city" koja je u drugom glitch dijelu aranžmana početak laganijeg, ali i znatno depresivnijeg ambijenta albuma. Sveobuhvatno gledano i slušano, od lagane Mogwai-ovske "Taipei" počinju njihove post-rock kreacije koje se s izmjenama analogne, organske i elektronske dramatike i dinamike nižu sve do konca kroz tremolima oivičenu "Unmake the wild light" sa gordim gitarističkim vrtlozima Joe Shrewsburyija, da bi okončale u simfoničnom grande finalu "Safe passage" koji iz tišine i mrakova prerasta u zasljepljujuću monumentalnu electro-rock buku.

Fantazija isprepletena neprekidnim kovitlanjima u klasičnim post-rock periodima s njihovim prepoznatljivim stilskim obrascima i formatima (niti jedna pjesma nije kraća od 5 minuta) nije ništa bitnije izgubila na ritmičkim, gitarističkim ili elektronskim dionicama. Sve su one sklopljene idealnim omjerima doprinoseći bogatstvu zvučnog sadržaja na veoma epski način poput filma bez ikakvih dijaloga. Kreće rečeno, "Wild Light" je veličanstvena suvremena post-rock simfonija.

U digitalnim i iTunes inačicama nalaze se još po dvije zasebne kompozicije "Doxxx yrself" (iTunes) i "Decrustivist" (digital edition).

Istinski užitak.

Naslovi: 1.Heat death infinity splitter, 2.Prisms, 3.The undertow, 4.Blackspots, 5.Sleepwalk city, 6.Taipei, 7.Unmake the wild light, 8.Safe passage, 9.Doxxx yrself (bonus track)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/10/2013