Ivan Čkonjević ima novi projekt - Orkestar gradovi utočišta (OGU) kojeg je pokrenuo u Novom Sadu u proljeće 2010. godine. Uz njega i njegovu obaveznu gitaru, sastav čine Milica Svirac (violončelo), Tijana Stanković (violina), Bora Prodanović (bubnjevi), Bojan Palikuća (harmonika) i Jelena Soro (oboa). 3 momka i 3 djevojke, uistinu lijepa kombinacija, a već po samom instrumentariju zasigurno pogađate da nije riječ o nečemu uobičajenome, uostalom kao što i sam Ivan ne komponira i ne izvodi uobičajenu muziku.

Ovaj album objavljen je u februaru (veljači) 2013. za švicarsku etiketu Shayo Records, a u press materijalu stoji da stil OGU predstavlja prljavu istočnoevropsku muziku kojom opisuju sirove krajolike pješčara, malih gradova i druge ovdašnje geopoetske odrednice. Jel' malo nešto jasnije? Moguće da i nije...

Riječ je o duboko kompresiranoj kombinaciji komorne klasične glazbe, suvremenog ambijentalnog minimalizma, šansone, romantizma s natruhama folka, Morriconeovskim sintagmama i snenim plesnim tempovima koji se razvlače skoro do drone/doom estetike. Sjećate li se kako su primjerice Cowboy Junkies znali imati tromih tempova od kojih se moglo komotno zaspati? E, u tom pogledu OGU ima vrlo sličan pristup ka tempovima (s bubnjarskim metlicama!) koji u tim taktovima i periodima sadrže i određeni stupanj esencije post-rocka... Sukladno s time i harmonije su vrlo lijene i sporopuzajuće sa slojevima nadogradnji koje se neprekidno razvijaju u valovima 'bolera'. Gotovo cijeli album je inverzija jedne te iste teme, a zajedno s time se razvezuje i cijela priča koja je nastala prije samog okupljanja OGU-a.

Ivan je naime radio scenarij za kratki film inspiriran starozavjetnom pričom o gradovima utočištima, no u slučaju ovog albuma odlučio joj je dati moderni stil i drugačiji kontekst. Na osnovu grubih skica, scenarij je podijelio u cijeline i onda su se redale minijature koje su dolaskom benda počele dobivati konkretne formate.

Kroz 9 vrlo mirnih instrumentala glavni neimenovani lik dolazi u očekivanu destinaciju ("Gradovi utočišta"), pronalazi stan, raspakirava kofere, te slaže knjige na police ("Zidovi okrečeni u belo"). Drugi ljudi koji su također u potrazi za utočištem dolaze u isti grad, a naš lik shvaća da je to utočište koje je tražio ustvari samo zajednički kavez za one kojima je utočište potrebno ("Koferi na peronima"). Kajanje ili grijeh od kojeg je pokušavao pobjeći nije ostalo na ulazu u grad - nesvijesno ga je prokrijumčario sa sobom, i to ne samo on, već i svi koji su došli u grad natopivši zrak i atmosferu kajanjem. Zbog toga glavni lik uništava svoj novi dom ("Noć crvena kao nar"). Drugog jutra osjeća nepodnošljiv teret jer novi dan nije donio nikakvo olakšanje ("Dan posle"), pa odlučuje napustiti grad shvaćajući da mu to nije bio dom. Dom su njegove ruke koje stavlja pod glavu dok spava ("Tamo gde su ruke" u malčice bržem tempu). Pošto je napustio grad, suočava se sa krivicom od koje bježi doživljavajući emotivno komešanje ("Dok psi laju, ja sam slep"), no naposljetku se uzdiže kada je nestalo gradske vreve i uslijedila tišina. Premda se oslobodio suvišnog tereta počeo je bivati veoma smoren i shrvan ("Uspravan kao spomenik"). U posljednjoj temi glavni junak odlazi ("Ka horizontu"). Kamo, ne precizira se točno, ali nije niti važno.

Depresivna nota glazbe u obaveznim molovima razvijena je kroz turobnu instrumentalnu fabulu u kojoj ne treba tražiti nikakve tračke nade; oni su jedino satkani u finišu - odlasku, pa prema tome ne treba očekivati niti bilo kakvo pozitivističko uzbuđenje. Suprotno tome - negativan naboj koji ovdje vlada, osnovna je preokupacija sveprisutnog otuđenja, a mračan karakter grada koji se zavukao i u sve pore života naglašava izolirani zvuk i stil benda. Postoji rafinirana finoća izvedbe i neopterećenost trendovskim indie vrludanjima, mada bi mnogi ovo mogli komotno poistovjetiti s post-rockom, neo-americanom ili najnovijim segmentom prastarog new-agea, pa i kontempliranog akustičnog dark-wavea ili neo-folka. Ništa od toga. Ovo je strogo zaseban fah koji nema nikakav naziv, a autor si potpuno uzima za pravo razvijati ga i istraživati njegove mogućnosti. U ovome prvom koraku već je napravio ogroman poduhvat preciziranim stilom i nenametljivom estetikom na visokom kreativnom nivou.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/06/2013