Kantautori sve više počinju vladati našom takozvanom scenom, a Riječanin Anthony Kukuljan koji djeluje pod umjetničkim pseudonimom The Ant, je s ovim albumom prvijencem ispunio valjda još dječački san. Jednom je tako izgledalo da je tome došao blizu kad je se 1995. godine nakratko priključio tada poznatom bendu En Face. Ali istovremenim pozivom na odsluženje vojnog roka od toga nije bilo ništa. No u godinama koje su slijedile, pjesme u Antovoj glavi su se i dalje gomilale. Nabavkom Tascamovog digitalnog portastudija cijela stvar je se počela konkretizirati. Snimljeni su prvi obrasci. Rodila se ideja za jedan EP, koji je se, evo, na koncu pretvorio u jedan dugosvirajući album nazvan "Love & Pain".

Ovaj Riječanin se kreće u americana i blues vodama. Njegovi tekstovi su na engleskom jeziku, a pjesme, pa ovako, neke od njih se naprosto uvlače pod naježenu kožu. Rijetko su kada psihodelija i melankoličnost zvučale ovako prirodno i prisno. Vjerojatno je to zato što je ovaj materijal produciran u domaćinskim uvjetima na spomenutom Tascamomvom uređaju. Ali najviše zato što ovdje imamo posla s vrsnim, a bogami i sposobnim glazbenikom. Koji je samo sa svojom akustičnom/električnom gitarom i lagano hrapavim, grungerskim glasom napravio nešto toliko impresivno što niti nekom čitavom sastavu ne polazi tako lako (ili nikako) za rukom. Jebiga, tko zna, zna. Da štovani čitatelj ne bi počeo razmišljati u pogrešnom smjeru, ima ovdje i drugih instrumenata. Pored toga što ritmično-melodičnu podlogu, kao i kod mnogih drugih kantautora, čini akustična gitara, na pjesmama kao što su "The End" je uvedena melodija violine, te harmonika i klavir u "River". Ona je ujedno odabrana, iako među lošijim pjesamama, kao najava ovog albuma. Mjestimično se služi udaraljkama kao u pjesmi "Funeral" ili bubnjem u "Sail Away". Inače se ostatak albuma bazira na međuigri električne i akustične gitare, te Antovog višebojnog vokala. Pri tome je potencijal ta dva instrumenta iskorišten u više varijacija, kao na primjer slide-gitara u "We Said Everything" ili soliranje u završnoj "For Us".

Dapače, The Ant iznad svega ostaje vjeran svom kantautorskom pozivu i cijeli album nosi njegov intimni rukopis, opisujući jednog tragača za pravim riječima s kojima bi dočarao vlastitu borbu s unutarnjim demonima. Ali i čarobnjaka neuglačenih, jakih i zajedljivih riffova. Mračno i teško, a ipak vrlo osjećajno i atmosferično The Ant simbolično opjevava svoj vlastiti sprovod u "Funeral", jednoj od svojih najboljih. U harmoničnim i pomirljivim tonovima, ali s puno čežnje si želi odlazak tokom mistične rijeke u "River". Svoje privatno ludilo pušta s lanca u srditoj "Emily", vrišti i plješće šakama, mahnito udara od svoju akustičnu gitaru. Sve one emocije, koje bi mogle isto tako biti i naše, The Ant bez ikakvog ustručavanja prikazuje slušatelju. Iskreno i neposredno. Očajno zapomaže i traži naklonost u kaotičnoj "Lovemore", a u izvrsnoj "We Said Everything" stavlja svemu konačnu točku na "i". U ovih jedanaest pjesama ovaj Riječanin vrši rekonstrukciju rocka iz srednjostrujaškog mainstreama u ono nešto što je prvotno bio zamišljen među ostalom da bude. Sredstvo za prerađivanje vlastite prošlosti i slobodnu ekspresiju vlastitog Ja. Bez obzira svidjelo se to nekome ili ne.

ocjena albuma [1-10]: 7

z. marković // 09/12/2012