Umjesto obećanog novog Iron Maiden albuma, izašao je prvi debi album velikog bas gitariste najpopularnijeg i najvećeg britanskog metal benda.

Ono što čini Peter Hook u post-punku i rocku za pojam najkopiranijeg i najpotkradanijeg basiste, to je Steve Harris u metalu. Njegova tehnika šesnaestinki i osminki, kao i svirka galopa s dva prsta natrljana kredom pretvorila je nekadašnje klasične bas linije u ritmove i melodije, no jako je žalosno da su ovakvom velikanu na prvom solo albumu svi okrenuli leđa. Mnogi ga čak ga nisu htjeli niti poslušati, a na koncertima Iron Maidena su zdušno uzvikivali puna 3 desetljeća njegovo ime i često ga birali za najboljeg metal bas gitaristu. Ne vjerujem da je razlog tome sadržaj albuma, već čista opozicija i uobičajeni stav da muzičar iz velikog benda nema šta tražiti u solo karijeri kao autor. Uostalom niti jedan veliki bas gitarist iz velikog benda izuzev Stinga nije uspio u svojoj solo karijeri, a neki poput Mick Karna su umrli u potpunoj bijedi i neimaštini.

Steve Harris, iznenađujuće, uopće nije napravio metal album, već klasični hard/progressive-rock, kombiniravši otprilike stilove kakve su nekad u 70-im imali njegovi veliki idoli Blue Oyster Cult, Wishbone Ash, Thin Lizzy i UFO. To se očituje iz svake sekvence i svakog tona, a ovdje Iron Maiden apsolutno ne postoje i to je ono što svim fanovima i većini kritičara smeta. Tako u ponajboljoj kompoziciji "Judas" uz početni veoma nabrijani starinski proto-NWOTBHM suprotstavlja klasični gothic-rock, akustičnu gitaru, sympho aranžman nalik na Genesis sa Peter Gabrielom i okončava u moćnom krešendu koji podsjeti na najbolje dane The Mission. "The chosen ones" je opet puna ukusnih mainstream dionica. Uvodna "This is my God", koja je ujedno i prvi singl sa nabrijanom wah-wah gitarom i naravno snažnim mumljajućim basom malo podsjeti na one najbolje Muse i nećete vjerovati, na Kleimor iz BiH.



Sasvim solidne pjesme su još "Lost worlds" koja ima ponešto od kombinacije emo/nu-metala, prava grungerska i sirova "Karma killer" u onom stilu kako su to Soundgarden u svojoj garaži koncem 80-ih znali svirati samo nikad nisu javno obznanili te demo snimke (nekad su se mogle pronaći kao bootleg cd-ovi), a neočekivani obrati se dogode u "Eyes of the young" i "These are the hands" koje su rođeni hitovi za Bon Jovija, Aerosmith, Bryan Adamsa i Opću opasnost, samo što stari Steve ima daleko kreativnije kompozitorsko umijeće. Posljednja pjesma "The lession" je akustična laganica potkrijepljena gudačima kakve se ne bi posramili niti R.E.M. u vrijeme slavnog albuma "Automatic For The People".

Steve se ne pojavljuje u pjevačkoj roli već je tu ulogu dao talentiranom ćelavcu Richard Tayloru, pa na koncu čak i ne izgleda da je on potpisnik albuma, već komercijalna produkcija EMI. Taylor je odličan pjevač, nije metalac već hard rocker kojem je bila čast otpjevati vokale na ovom albumu. Ima čisti vokal, ne urliče, već pjeva veoma senzibilno poput Bajsa i Bellamyija, a po boji i intonaciji najviše podsjeća na Bon Jovija. A to već u startu sva metal publika i kritika baca na stranu smatrajući da je to obično komercijalno prenemaganje klasične AOR struje.

Nepravedno potcijenjen album.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/11/2012