JOE 4
"Mi smo..."
joe4 © ulysea
Joe 4? A valjda je rekao Joe 4, ne znam. Meni je zvučalo kao da je rekao Rochelle?!? Što je još imao za reći, nisam baš siguran, buka je bila prejaka. Za razliku od Die! Die! Die! koji su uslijedili, buka koju su stvarali Joe 4 mi se nije svidjela, niti mi je imala smisla. Možda im je to bio cilj, ne znam. Trudili su se, dio publike je bio zabavljen, ali ja nisam mogao to slušati do samoga kraja. Možda je to bila stvar ozvučenja, ali ima nešto u toj glazbi što me odbija. Ili je možda ipak stvar u vokalu? Ajme, grozan sam, ali mislim da je to to.
joe4 © ulysea
Moglo bi se reći da vokal nije toliko bitan, zar ne? Zašto je onda tu? Mislim da bi bilo bolje da ja ne odgovaram na to pitanje. Nemam koga tražiti za pomoć pa ću morati. Budući se to ne može nazvati pjevanjem, recimo da se radi o vokaliziranju (ne mogu se bolje snaći). Ako ćeš vokalizirati na engleskom jeziku, moraš jako dobro poznavati jezik, inače to najčešće ne zvuči dobro. E pa ovo nije zvučalo dobro. Osim toga, ako ćeš izbaciti vokal, glazba će doći do izražaja u većoj mjeri pa je nužno da glazba bude dovoljno zanimljiva. Na trenutke mi se činilo kao da imaju to nešto, da bi mogli samo odustati od vokaliziranja i malo poraditi na ostalom, ali se takav osjećaj više uopće nije javljao nakon treće ili četvrte stvari.
Die! Die! Die!
Uskoro nakon završetka nastupa Joe 4, na pozornici su bili novozelandski trojac Die! Die! Die! koji čine Andrew Wilson (gitara i vokal), Michael Prain (bubanj) i Lachlan Anderson (bas i prateći vokali).
die!die!die! © ulysea
Die! Die! Die! su počeli žestoko i tako nastavili sve do kraja koncerta. Bubnjar Mike i basist Lachlan su vrlo brzo stvorili neprobojni zvučni zid, a Andrew se svom glasnoćom svoga glasa i prodornim zvukom gitare trudio probiti tu barijeru. Rezultat je bio uspješan koncert.
Medika ne može dati najbolji zvuk za ove momke, ali to možda i nije toliko bitno. Poslušao sam njihov posljednji album Form te razne starije stvari do kojih sam došao klikanjem, na albumima u većoj mjeri do izražaja dolazi vokal, a gitara se ne čini toliko vezana za ritam i vokal, kao da bi mogla stajati sama za sebe, takav sam barem dobio dojam, što je odlično. S druge strane, u živo to zvuči sasvim drugačije.
die!die!die! © ulysea
Andrew je na neki način potpuno utjelovio bijes, njegov je vokal bio glas koji se bori za slobodu (protiv siline buke bubnja i njegove gitare), praktički je vrištao na mikrofon, svejedno je buka bila jača. Na trenutke bi ostavio gitaru i zaletio se u publiku, a pritom je izgledao kao da traži nešto... ljudi su se odmicali ili ih je on odgurnuo, svi su izgledali prilično zaćuđeni, možda čak i zabrinuti, ipak je utjelovljenje bijesa šetalo među njima. Tokom nastupa, Andrew je tako prošetao par puta, nekad s mikrofonom, nekad sa gitarom, u jednom je trenutku na pozornici skinuo filter sa rasvjete, ma... trebali ste biti tamo. I naravno nikako ne bi smio izostaviti skakanje Lachlana što je dovelo do pucanja stagea...no to je bio samo trešnja na cijeli nastup.
Ne znam zašto, je li to zbog Uskrsa, produljenog vikenda ili iz nekog drugog razloga (
u Ksetu se par sati prije održao koncert No Means No), ali koncert je bio relativno slabo posjećen. Oni koji su bili prisutni su skakutali, skakali, divljali ili stajali na mjestu, neki su i plesali...
die!die!die! © ulysea
Što se gitare tiče, tokom većeg dijela koncerta je uspješno kanalizirala bijes, dok je na mahove zvučala staloženo, ali se u svakom trenutku nadopunjavala s bubnjem i basom. Bubnjar Mike je definitivno bio najveći radnik, gotovo u svakom trenutku najglasniji, budno je pratio bijesnog Andrewa i opuštenog Lachlana.
Sve u svemu, bilo je to zanimljivo iskustvo.
trash // 28/04/2011
> vidi sve fotke // see all photos