home > mjuzik > Standing at the Sky's Edge

kontakt | search |

RICHARD HAWLEY: Standing at the Sky's Edge (Mute, 2012)

Nakon objavljenih šest solo albuma, Richard Hawley odlučio je napraviti zaokret i stvoriti ploču koja će zvukom, tehnikom i atmosferom odskakati od prethodnog opusa, svoju "ljutitu" ploču. U namjeri je svakako i uspio, no ostaje upitno koliko je takvo skretanje bilo poželjno ili potrebno. Hawley, do sada poznat kao baladijer i autor romantičnih stihova praćenih akustičnom gitarom i blagim aranžmanima na klavijaturama, pouzdan u stvaranju nježnih romansi koje se u najgorem slučaju mogu slušati kao opuštajuća pozadinska glazba, odjednom kao da je odlučio vlastitu glazbu napasti motornom pilom. Nije ta transformacija stvarno toliko brutalna, no za one navikle da ih pjesme poput Roll River Roll, Remorse Code ili Can You Hear the Rain, Love blago miluju kao što to čine Tindersticks svojim aranžmanima i vokalom Stuarta Staplesa, možda će morati rekalibrirati osjetila za prihvaćanje ovog albuma.

U devet pjesama koliko ih se nalazi na Standing at the Sky's Edge, niti jedna skladba osim The Wood Collier's Grave ne silazi ispod pet minuta trajanja, dok album otvara She Brings the Sunlight, kao svojevrsno sedmominutno upoznavanje s novom poetikom. Pjesma je snažna, prodorna i zanimljiva, no nakon treće minute postaje pomalo zamorna kad zaglibi u monotone solaže na električnoj gitari. Pomalo indijskim štihom, koji joj daje sitar (ili neki slični instrument), podsjeća na najbolje dane Kula Shakera u devedesetima, no takve se sonične monokromatske vedute protežu i ostatkom albuma. Taman kad pojedina pjesma dođe do razrade, odjednom je počnu parati gitare i prilično nasrtljivi, i istovremeno monotoni rifovi, što samo po sebi ne bi bilo loše da ti instrumentalni dijelovi ne traju ponekad i preko minute.

Ogoljena, vjetrom išibana pustinjska prostranstva, distorzije preko kojih se Hawley trudi pjevati nadglasavajući ih svojim baritonom, možda ipak ne pristaju najsavršenije jedno uz drugo. Dojam dodatno pojačava mračna, pomalo zloguka atmosfera kao što je slučaj u Time Will Bring You Winter, dok od ostatka najviše odskače Seek It, najbliža starom zvuku i vrlo slična nježnim pjesmama kakve bi u stanju bili napraviti XTC u osamdesetima. Kao mirniji intermezzo, iza nje slijedi Don't Stare at the Sun, nježna skladba o idiličnom danu provedenom puštajući zmajeve na plaži koja, baš poput njih, glatko lebdi prema završetku u stilu Verva. No nekadašnje ugodne glazbene skice zamijenili su siloviti naleti gitarističkog vjetra, a jedino što u većini pjesama ostaje prepoznatljivo Hawleyjev je ugodni, kremasti bariton, ipak osamljen u ovom novom krajoliku.

andrea // 19/10/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*