Autorski poriv da se ispravi propušteno nije redoviti zalog za postizanje kreativnog dometa. A taj slučaj se desio sa Majdom koja je svih 10 pjesama s debi albuma "Požirek" ponovno snimila. I to čak u dvije verzije razdvojivši album na spoken-word i pjevane pjesme.

Na koncu se dobio prvi dio albuma od dvadesetak minuta sa 10 spoken-word tema u kojima je Actooon kao kompozitor dobio slobodne ruke da napravi što želi. On ga je oblikovao u prilično slobodnoj formi preplitanjem jazza, eksperimenata i ekspresija kroz kantautorski jam-session odsviravši fretless bas, gitaru i sasvim novi instrument u vlastitom arsenalu - balalajku. Majda samo recitira vlastite stihove i to je to. Recimo da je sve skupa nalik na klasičnu književnu večer popraćenu laganim tonovima koji i nemaju previše povezanosti sa lirikom.

No, onaj daleko važniji dio je drugo poluvrijeme sa tim istim, ali pjevanim pjesmama. One su ovaj puta daleko bolje snimljene od materijala s debija, producirane su (Tadeo Quinto), te su suptilno i baladično uglazbljene sa ukusno odabranim šlihom koji katkad doseže nivo klasičnih rock-pop/soul/blues evergreena. Actooon se poslužio legato svirkom električne gitare i melodičnim basovima, malo je pustio svoj režavi vokal u "Obliži kožne barve" i blueserskoj "Zadnja izbira" koja ima i solo dionicu, no većina materijala funkcionira kao da je dušu dala za piano izvedbu. Ustvari, na taj način je otprilike koncipiran veći dio glazbe, te je šteta što pianom nisu barem popraćene teme "Nežnost" i "Angeli" koje pokazuju da se mogu razviti u veoma lijepe šansone a'la Adele. Završna "Ko se žalost naveliča" je pojačana gitarskom distorzijom, a iskreno govoreći, moglo se ovdje još štošta napraviti.

Međutim Majdin vokal se doima prilično odsutan, osjeća se da nije dovoljno uživljen i opušten, otpjevan je u nekakvom grču kao da je sve urađeno na brzinu bez mogućnosti repeticije. No, i to se još može tolerirati, ali usporedi li se onaj lepršavi zanos tih istih pjesama s daleko lošije snimljenog debija, razlika u vokalnim izvedbama je poprilična. Ovdje je osobito razočaranje tema "Sabbiadoro" od koje se možda i najviše očekivalo; na debiju je bila sjajna glasovna interpretacija, no u ovom slučaju je beskrvna i jedino ju je nekako izvukao Actooon svojim otkačenim blueserskim vokalizmima.

U kompletu gledajući, ovo je moglo i trebalo zvučati daleko bolje jer Majda ima veoma dobre senzibilne stihove i odličan vokal, a pjesme su sasvim solidno glazbeno adaptirane mada recimo manjka onaj veseli country-folk teme "Požirek" koji je ovdje prikazan kroz posve priprosti gitaristički legato. Stiče se dojam da u ovom drugom pokušaju nisu dovoljno iskorištene mogućnosti kvalitetnih pjesama i vokala, a jedino što je daleko bolje jest produkcijski i glazbeni dio posla.

Reklo bi se - neuravnoteženo i bespotrebno razvučeno s onim prvim, eksperimentalnijim spoken-word dijelom. Kako god, Majdin talent je tu i valja pričekati njezin naredni pravi, drugi album.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/10/2012