home > mjuzik > Mnemesis

kontakt | search |

MNEMIC: Mnemesis (Nuclear Blast, 2012)

Put ka ponovnom sazrijevanju na strašno kompliciran i zvrzlan način. Ali gdje su tu pjesme?

Nakon tinejdžerski orijentiranog prošlog albuma "Sons Of The System" (2010), lideri ovog danskog benda Guillaume Bideau (vokal) i Mircea Gabriel Eftemie (gitara, klavijature) raskrstili su desetogodišnju suradnju s ekipom i okupili novu postavu koja će revno izvršavati njihove ideje i zapovijedi. Novi članovi postali su Simone Bertozzi (bas), te dva njihova tour muzičara Victor-Ray Salomonsen Ronander (gitara) i Brian Larsen (bubnjevi).

Kada se bend ovako transformira, znači da nešto ozbiljno nije funkcioniralo, a to su prije svega bile pjesme, no niti ovdje unatoč kompletnoj promijeni 'žica i palica' nije postignut neki osobit učinak. Ajde, ovaj peti album malčice bolje i 'svjetlije' zvuči od prethodnog, kompaktniji je, ima podjednako eksplozivan i umirujući efekt zahvaljujući Bideauovim vokalnim adaptacijama furajući se na sve i svašta, te album ima cijeli serijal crossover preokreta u pjesmama koje variraju od metalcorea, industriala, thrasha, deatha, groove-a do psihodelije, elektronike i progressivea. Naravno, glavni meštar zvuka ponovno im je bio producent Tue Madsen koji je od prilično bezazlenih pjesama uspio izvući maksimum, ali dođavola, u tim pjesmama osim mahom sadističkih, nihilističkih i šizofreničnih strasti nema skoro više ničega.

Jasno je ko dan da ovaj bend s ovakvim pristupom nikad neće biti veliki mada članovi Metallice zdušno podržavaju i, kako tvrde, obožavaju Mnemic. Za tako nešto potrebno je održavati kvalitetu dobrih pjesama, ono što se kaže epskih, nezaboravnih i veličanstvenih kompozicija koje nešto prikazuju i koje imaju generacijski utisnutu himničnost. Ali gdje je ona? U svim ovim vraškim zavrzlamama s kojima se pokušava s trona skinuti Meshuggah, Fear Factory i već pomalo zaboravljeni Deftones?

Kao singl izabrana je "I've been you" koja slijedi njihov teen - 'son of the system' s kombinacijom metalcorea, deatha, funk-metala Faith No More i prožvakanih elemenata Linkin Park, a usput Bideau se svim silama trudi doseći onu senzibilnost Mike Pattona i Chester Benningtona. Okey. Tako je netko htio da to zvuči. Oni ili producent, ali pjesma je toliko plitka da joj je praktički najveća snaga u aranžmanskim kombinacijama, a ne u samoj poanti koje nema. I to je osnovna boljka čitavog albuma - odlična produkcija, ali jako slabe i neuvjerljive pjesme od kojih se samo mogu izdvojiti "Pattern platform" s blagom dozom kombinacije groove/thrasha, naslovna "Mnemesis" kojoj ne manjka energije i prevelikih 'kreni-stani' ritmičkih oscilacija, te donekle prilično bijesna uvodna "Transcend", potom thrashom i tehnical deathom opaljena "Junkies on the storm" (s psihodeličnim intervalima), te sasvim solidne, daleko jednostavnije "Heaven at the end of the world" i "Blue desert in a black hole". I laganica "There's no tomorrow", no sve one pate od enormne supstance produkcijske papazjane pokušavajući biti 'veličanstvene' i 'nezaboravne'.

Ali njihov osnovni problem je i dalje zbrka. U svirku kao pijani plota ubacuju barem desetak žanrova, u svakoj pjesmi imaju najmanje 5-6 različitih intervala, pa i više, pokušavajući relativno kratke kompozicije od cirka 4 minute svesti na artističko metal poigravanje sa svime što su slušali i što im je bitno u životu. Tehnički je to odlično izvedeno i odsvirano, svaka čast, ali su izgubili osnovnu nit vodilju poput nekog DJ-a koji u roku od 3 minute ispreplete techno, rock, hip-hop, etno, jazz, klasičnu glazbu, pop, funk, cabaret i country pokušavajući od svega toga čušpajza napraviti nekakvu novu umjetnost, a da pri tome osim tehnički jako dobrog performansa nije praktički rekao ništa iole zanimljivo ili umjetnički vrijedno.

Ovi najamnici koji su se priključili bendu mora da su imali vraške muke sve ovo odsvirati kao da im nalaže barem neki avangardni i otkačeni jazz glazbenik, ili Frank Zappa, ili još bolje rečeno, još jedan pokojni velikan iz sasvim drugačijeg miljea - Karl-Heinz Stockhausen koji nikad nije komponirao nikakav rock, ali je potpuno promijenio svijest glazbene kulture eksperimentima i neprekidnim istraživanjem spajajući cijelu ostavštinu klasične glazbe.

Ovdje ima 11 pjesama u kojima je valjda namjerno smišljen atak na slušatelja da zgasi cd zbog preopterećene produkcije. Poigrali su se živcima i napadaju kao nova snaga, malčice bolja od prije dvije godine kad su bili jako sjeban i blesav bend s odličnim producentom. Dođe mi da bacim cd kroz prozor klincima koji na klupici igraju svoje igrice...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/09/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*