Općenito se bojim čitati recenzija comeback bendova i projekata. U ovom slučaju, nezavisno o feedbacku kritke (album je dosegao tek mršavi UK no.81 i USA dance-electro no.10), ovdje je riječ o dva genijalca koji su u životu dali svoje najveće kreativne vrhunce na prvom albumu Depeche Mode i onda se razdvojili u svađi i prepucavanjima. Onaj tko ne zna tko su Vince Clarke i Martin Gore nek ode u naručje svoje mame koja ga je rodila pjevušeći pjesme s prvog Depeche Mode albuma, a potom Yazoo i Erasure.

Niti jedan od ovog dvojca nije pjevač, već sjajan instrumentalist, karijere su im blistave, imaju milijune na bankovnom računima od pjesama koje su napravili, a sad će imati još veće. Premda niti Clarke, a još manje Gore nisu napravili ništa 'novo' u pogledu glazbe osim veoma zapaljivog electro-popa i mnoštva hitova, nakon točno 30 godina su odlučili nastaviti tamo gdje su stali - prvog albuma Depeche Mode "Speak & Spell". Glavni uzori su im bili Kraftwerk i The Human League. Završen citat.

30 godina kasnije ovaj nekad nepomirljivi dvojac se vraća na scenu. Bez Depeche Mode i Clarkeovih kolaboracija. Jedan drugog filaju u mozak, tko je bolji s kojim idejama, tko je više napredovao i tko ima bolji smisao za kompoziciju, što rezultira uistinu odličnim pogocima. Isprobali su valjda sve droge i sve stilove u elektronici, nakratko se otrijeznili i rekli samima sebi u brk - ajmo napraviti nešto normalno, onako kao što su to Kraftwerk radili s pogledom u budućnost, onako kako je Depeche Mode trebao izgledati nakon 1982. Onako kako su te ideje iskoristili Orbital, The Chemical Brothers, The Prodigy i Smashing Pumpinks, te razna kopilad koja nikad nije saznala za Kraftwerk, The Human League, D.A.F., Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle i još mnoštvo naših uzora. Uistinu nije bitno. Ništa osim muzike. Oni su bili, a ovaj put su i pokazali da su nenadmašna karika između prvog synth/electro-popa i kasnijeg techna, dva vrhunska majstora kojima se samo mora skinuti kapa.

Za informaciju: sve su pjesme plesne u skladu elektronske faze Kraftwerk i ništa više od toga ne pružaju. Nemaju jasan svjetonazor (što je osnovna boljka Depeche Mode) i kao uvijek, ograđene su finom gothic crtom da ne zadiraju u nikakve vitalne probleme, već su samo prikazi artističke zabave. Gore je oduvijek bio šminkerski electro-punker, ali Clarke nije, on je bio eksperimentalist, istraživač i kraut-rocker, te se zbog različitih stavova nikada nisu složili i zato je Clarke napustio Depeche Mode nakon prvog albuma.

Najbolja pjesma, po meni je "Single bip" (objavljena i kao drugi EP) kakvu Gore nikad ne bi napravio za Depeche Mode - previše je eksperimentalna i slobodna, lišena kontrola pop-šablona i ima progressive strukturu, a on nikada nije pokazivao težnje ka kompleksnijim i eksperimentalnim pjesmama. Upitati će se a šta je Clarke napravio experimentalno u karijeri? Jedna stvar je dovoljna da pokaže ideju, a to je bila inspirativna umjetnost pjesme "I before E except after C" (prvi album Yazoo) s avangardnim štosom kojeg je malo tko 1982. prokljuvio. Naslov je u stvari lingvistička caka koja znači led (ice -samo treba poredati slova!), a prikazao ga je kao mix istih govornih fraza koje ponavljaju dva sugovornika (po uzoru na Philip Glassovu avangardnu elektronsku operu "Einstein On The Beach"). Nitko ne mora uvjeravati da je Vince Clarke genijalac, a njegov kovrdžavi kolega Martin Gore, daleko komercijalniji, no ustvari kreativan gubitnik.

Kako god, ovo je nevjerojatan instrumentalni album kojeg bi i sami Kraftwerk potpisali kao nadopunu b-strana čuvenih singlova "The robots", "Home computer", "Computer world", "Music non-stop", "Trans Europe express", "Radio activity", "Tour de France", "The model", "Pocket calculator" i "Man machine". Evo, da ih bude točno 10 koliko ima i pjesama na ovome albumu... Boljeg izbora u tom fahu na jednom mjestu teško da će se naći. Usput, prvi promo EP bio je "Spock" objavljen još ujesen 2011., a kao treći izašao je "Aftermaths" 27.VII 2012. Obje pjesme se nalaze i na albumu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/07/2012