Posve mi je šašavo ovaj bend stavljati u kategoriju demo/d.i.y. izvođača u tekst sa još 5-6 bendova, elem u kontekst onih koji tek počinju svirati i stvarati (a takvi su u principu i najiskreniji), ili onih koji su odavno u tom zanatu, ali nikako da dosegnu svoj zasluženi rejting potajno se nadajući da će im sreća pokucati na vrata. Electric Žare me mnogo puta uvjerio da su samo zahvaljujući vlastitim načelima ostali u tom krugu, dosljedni pravoj etici alternative i punka koja ne priznaje nikakva pravila, te nikakve diskografske etikete i izdavače. Mnogo puta sam se na njihovim koncertima napio do daske, znao sam sjediti umoran od pijače za šankom ili za nekim stolom, ali njihova glazba i svjetonazor me budio i vraćao u stvarnost kao da me neko šamara, poljeva hladnom vodom i pali mi 'bicikl' poput Tex Vilera (stari strip junak iz Zlatne Serije koji je znao dobre kaubojske finte). Oni su hrvatski The Clash s prva dva albuma. Još bolji od prvog Prljavog kazališta i Pekinške patke, svih albuma Pankrta i KUD Idijota, te onih slavnih, ranih dana Hladnog Piva. Riječ je o sjajno potkovanom bendu u kome je u prvom planu frontmen Žarko Jovanovski s opako nabrušenim tekstovima, drskim, protestnim, sofisticiranim, bilo kakvim, ali svaki od njih lupa direktno u mozak svojom jednostavnošću izraza. Samo gluh i glup ne može razumijeti zbog čega je Žare bijesan. Gitarist Nevio je druga moćna karika - ta momčina svira punk s odriješitošću Joe Strummera i inteligencijom garažnog surf-rockera, a ritam sekcija Miro (bubnjevi) i Igor (bas) kvalitetno dograđuju ovaj četverac koji zvuči kao da je došao drito iz 1977. kada je punk bio ono što je bio - revolucija. Nemaju oni one sladunjave pop-punk sheme Ramones, Buzzcocks, Green Day i sličnih bendova, oni su fakat vražje opićeni muzičari kojima je energija Bog, a inspiracija ljudski grijesi.

Njihova svirka diže adrenalin i pokojniku, pogotovo ako ste mišljenja da su Partibrejkersi najbolji bend kojeg je ova crna zemlja dala; tako otprilike i ovaj četverac s kormilarom zna svoju funkciju na punk relaciji. Oni se apsolutno drže onih načela iz 1977. do cirka 1979. i ne priznaju nikakve drugačije trendove, što je u tom segmentu zakon. Isto kao i u jazzu. Zna se, zlatno vrijeme je bilo od 1953. do 1955. Tko je to doživio i poslušao one vedete, zna o čemu je riječ.

Electric Žare imaju odreda sjajne pjesme u kojima se možemo svi pronaći na eksplicitan, implicitan ili sofisticirani način, svejedno je. Frontmen Žare je inteligentan poeta, ne banalizira, nije hardcoreaš, već pravi iskonski punker kakvog treba tražiti sa svijećom. Usporediv je sa Henry Rollinsom i Ian McKayeom; ima ogromnu auru tekstopisca koji nije striktno angažiran, no zna jako dobro korespondirati između neukusa, bijesa, protesta, romantike i estetike. Ima izgrađenu vlastitu filozofiju, iz njegovih stihova izbija poštenjačina i pravi čovjek, podsmjehuje se fićfirićima i probisvjetima, lupeže i bandite s kojima je ova zemlja krcata ne može smisliti, te se potpuno uživio u ulogu glumca koji kritički razmatra ovaj ćumez u kojem živimo. Naravno, ima i velike emocije ljubavi koje umije njegovati, a njih je ovdje pružio onako, kako bi se reklo, između redaka. 12 pjesama koje se nalaze na ovome albumu su praktički hitovi. Da nemamo onoliko debila od glazbenih urednika, ovaj bend bi se svaki dan vrtio na radiju i slušale bi se njegove poruke jer zaista ima šta za reći. Tumačila bi se uvodna katastrofična pjesma "Mama" koja je praktički skoro pa punkerski nastavak "Sela gore" od Boe ('zapalili smo danas još tri sela/... zapalit ćemo sutra još tri sela'), "4 kaputa" sa sofisticiranom poantom sirotinjskom konzumerizmu, uzvikivao bi se refren pjesme "Feroterm" koja je kreativnije urađena od svih stvari Let 3 i mnogih stupidnih pjesama Bijelog dugmeta, Čorbe i još nekih punk/new-wave aduta koje je kritika bivše Juge dizala u nebesa.

Žare je ovdje na veliko iznenađenje ugostio Mirelu, odnosno Remi iz Elementala koja je odpjevala/odrepala dvije pjesme koje posebno odskaču hitoidnošću - "Lenta" o Franji Tuđmanu i "Volim te". Znam kako su zvučale uživo bez nje, no s njom su poprimile sasvim drugačiji oblik. U pjesmi "Lenta" ona daje strašno egzotičan oblik lucidne pokojne punkerice Wendy O.Willams iz čuvenih Plasmatics (znala je rezati gitare motornom pilom na koncertima i nastupati skoro pa gola golcata), a u "Volim te", koja je ustvari i naslovna pjesma ('prazne riječi') Electric Žare je kroz splet sjajnog punk-rocka dobio s njezinim vokalom nevjerojatno uspjelu gradaciju. Remi bi mogla pjevati i u metal bendovima. Pokazala je da više nije samo odlična repperica, već da ima i veća muda od nekih poznatih karonja koji se naveliko diče svojim libidom. A interesantno je da se sama ponudila za kolaboraciju; došla je na jedan njihov koncert i ostala zabezeknuta dojmom kojeg je bend ostavio na nju.

Mnogi će ovdje naći bedaste opaske da je Žaretov vokal 'pretanak', da je loša produkcija, da se tekstovi ne razumiju, te da im je mjuza prežestoka, ali ljudi moji, ovo je punk. Sirovi punk koji je žestok i prljav od A do Ž. Poslušajte prve radove Kazališta, Pankrta, Termita, Berlinskog zida ili Parafa; takvu produkciju danas ne bi htio niti demo bend iz drvarnice pored kokošinjca.

Od ostalog materijala, ovdje se još nalaze naoko sofisticirane, ali u principu direktne pjesme s jasnom političkom, ideološkom, socijalnom ili društvenom poantom - "Nisam htio", "Bankar", "Da li vjeruješ (?)", "Zagrebačka svjetla gore" i završna "Pljačka banke" nadahnuta sa The Clash koja ima i svoj tragično-ironičan epitaf uz govor spikera Dine Milića i čuveni foršpan radio-emisije "A sada sport i glazba".

Uz 40-tak minuta ovog albuma, nalazi se i mp3 zapis njihovog EP-ija "Nikad, nikad, nikad".

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/07/2012

PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s bendom, prvi koji se javi na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napiše "žare", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, poslat ćemo primjerak ovog albuma.