Na konačno novi, ključni drugi album Electric Žareta trebalo je čekati pune 3 godine jer su se mnoge stvari prilikom snimanja odvijale spontano, doduše i prilično tromo, ali i vrlo studiozno. Kaže Žare da su se neke dionice snimale, snimale, snimale, pa brisale i reducirale sve dok se nije osjetilo u studiju da je to ono što treba biti.

No, na koncu je ostvarena potpuna ideja o onome što Žare, odnosno Electric Žare kao bend jest, mada to mnogi nisu primjećivali - konceptualan art-rock/punk sastav. Još u prošloj deceniji moglo se naslutiti da oko lucidnog frontmena Žarka Jovanovskog stasa svirački mini teatar. Na pozornicu je često izlazio s transparentima, bacao je ispisane papire oko sebe isijavajući inteligentnim i duhovito-provokativnim stihovima, te vrlo ekscentričnim i divljim scenskim nastupima koji su od početka do kraja bili razrađeni s metodički pronicljivim injekcijama kad se eventualno nakon neke, nazovimo sterotipne punk pjesme opet pojavio duh ljudske živine, u samom Žaretu koji je, ruku na srce, čudnovata biljka izrasla iz punka. Botanički stručnjaci bi rekli endem. A endemi su, zna se, zaštićene vrste. Samo Žare još nije od onih 's putrom na glavi' usvojen kao takav. Svoj i poseban, sukladan areal s taksonom staništa. Hrvatskog, dohujalog iz Vinkovaca ukorijenjenog u Zagreb, poput recimo čovječje ribice koja se nalazi ne samo u Postojnskoj jami, već širom Dinarida (od Slovenije do Crne Gore), pa i u Francuskoj i Njemačkoj ili jedinstvena flora i fauna Hrvatske sahare kod Đurđevca gdje su botaničari još prije 50-tak godina pronašli oko 300 endemičnih vrsta kao ostataka Panonskog mora.

Endemi su sami po sebi prilično nezanimljivi komercijalnoj industriji. Obično nisu privlačni, štoviše, čak su i neuočljivi, evo primjerice kad sam prvi put vidio runolist, da mi nije turistički vodič aludirao na njega, uopće taj bijelo-žućkasti cvjetić ne bih niti primijetio na neuglednom kamenjaru. A kad je umjetnik poput Žareta endem u velikom gradu s tisućama bendova i izvođača koji se nadmeću raznim trikovima da privuku publiku na koliko-toliko komercijalni način, ispada vrlo neprimjetan, mada je uistinu teško ne zapaziti njegovu prilično robusnu pojavu od stotinjak i kusur kila s bradom, dugom kosom i naočalama. Šteta je što u Hrvatskoj više ne postoje trač magazini koji bi se bavili izlizanim prastarim forama The Rolling Stonea, NME i starog dobrog Džuboksa gdje su novinari doslovce slobodno pisali, kako je Bora Đorđević rekao 'kritičar pesnika javno vređa/ samoubica se ubio s leđa'. Danas je medijski važnije kakvu marku veša nosi Severina, da je Josip Katalenić deklarirani pedofil, Vampire Weekend imaju najbolji alternativni album (Đizus, koja sramota za alternativu), a Mumford & Sons, Of Monsters And Men i Bon Iver jedni od lidera nove hipsterske generacije (nek im bude). To, iskreno govoreći nema veze s r'n'r osnovama bunta i revolta, a pogotovo ne s umjetnošću. Sve skupa je nafurano pop sr(t)anje kakvo se rijetko doživjelo u proteklih, pa najmanje 30-tak godina. Nekad smo se smijali na otrcane, ali apsolutno otrcane fraze multimilijunski popularnih Abba, Boney M, Modern Talking, Bros, Samanthe Fox, Sabrine, pa i Madonne i Cyndy Lauper, te onih koji su pokušavali 'ozbiljno' u pop-rock fahu napraviti nešto 'veliko i produhovljenije'. Stari diskofili će se sjetiti jednosezonskih hirova Steve Nicks, Kim Carnes, Trio (hit "Da da da"), Pat Benatar, Joan Jett, Tanite Tikaram... o Bože moj, koja su to bila kvazi artistička glumatanja pod paskom rocka, popa i metala (pa čak i punka), međutim ostvarila su zadanu kvotu komercijalnog štosa, a neka bome i nadmašila sva očekivanja, prevarivši i neke labilnije glazbene kritičare.

Kod Žareta je opet, situacija sasvim drugačija. Njegova publika je vrlo uski krug u kome bend ima skoro pa kultni lokalni rejting koji se, nažalost ne proširuje na veći auditorij, no pomaci u kreativnosti su vidljivi od izdanja do izdanja i ovdje su eruptirali u kolekciju životnih priča, metafora i alegorija. Žare kao većinski potpisnik tekstova naizgled se direktno konfrontira s realnošću pričajući osobne memoare, ali ih se i ne treba toliko shvatiti kao njegov intimistički stvarni svijet, pogotovo u onim, nazovimo 'emotivnijim' trenucima kada urliče o neskladnom braku (pjesma "Razgovor bez riječi"), insinuacijama na obiteljsko nasilje i krvave obračune ili na tip zbunjene žene pune religijskih dogmi koja bi se 'jebala, a nema s kime' ("Konzervativna"). Njegova priča je dinamično povezana u dramatičan koncept poput filma u kome se isprepliću elementi putopisa, trilera, melodrame, horora i crne komedije sa socio-političkim i društvenim angažmanom u kome centralnu figuru ne igra jedan junak, već mnogo glumaca koji tumače glavnu temu - ljudske karaktere i njihove refleksije, međusobne odnose, neuravnoteženu komunikaciju, nerazumjevanje, prezir, osvetu, alkoholizam ("Dolijevao i dolijevao"), a naposljetku i otvoreni psihički ambis pesimizma koji opet, otvara horizont za neke sasvim nove mogućnosti.

Album nije urađen po principu 'jen, dva, tri - hay-ho let's go, juriš, hura, počinje punkerska bura'. Svatko će se iznenaditi kad ga zavrti i to već u prvoj sekundi uvodne "Sjever" gdje dočeka zvuk oscilatora i naracija u obliku stanovitog 'intro' prologa što vrlo jasno i revoltirano poziva na frustrirani manifest 'pogledati grad/ pljunuti/ ići dalje/ zaobilaziti kuće i ljude/ ne misliti.../ leći na travu u nekom polju/ zaspati'. Taj zvuk oscilatora se nastavlja u narednoj "Krenuo sam gore", te kroz fade-in izvire sasvim novi stil benda oivičen harmonijama klavijatura gostujućeg Dede iz Hladnog Piva s plesnom post-punk/new-wave strukturom na pragovima The Fall i Joy Division. Uvodni dio cijele ove revoltirane drame finišira vrlo kratka "Puno Prazno Nula Jedan Ništa Sve" (samo 33 sekunde!) u hardcore maniru, a obje su na tekstove Dine Milića i Lea Katunarića. Ova potonja je korištena i u predstavi "Hamlet is not dead" u kojoj je bend radio dio muzike. A tek od četvrte, naslovne "Čudovište" počinje da se zapliće cijela fabula s kompletnim Žaretovim libretom u kome se jezdi kroz političku ironiju "Crna limuzina" ('po cesti vozi crna limuzina, kroz državu mrtvih sa očima kerubina/ ne bacajte bombe, bacajte cvijeće...'), prikaz velike države nedugo nakon ujedinjenja u iznenađujuće tromoj i kompleksnoj "Sjećanje na Njemačku 1996" s gostujućim jazz saksofonistom i skladateljom Mak Murtićem što momentalno živi u Londonu, te fabula miš-maš skokovima poseže u melodramatiku, kritiku i društveno-političke konfrontacije. Njihova koncertno najprepoznatljivija stvar "Političar" ovdje je provučena kroz blues-rock/ new-wave/ indie-rock obrazac, a još jedno od iznenađenja je i vokalno gostovanje Mirne Aničić (Shoot Me Wendy) u tragikomičnom proto-punku "Na more idem" ('u koferu nosim tvoje prste malene'). Dio nekih drugih Žaretovih frakcija poput Abnormalan ili Duo List prisutan je u mračnoj laganici "Strah" s evidentnom dozom gothic-rocka, a koherentno ispeglan i kompaktan zvuk produkcijski potpisuje Konrad Lovrenčić, basist Elementala.

Electric Žare su napravili endemski hrvatski art-rock/punk album sa cjelovitom pričom od početka do samog kraja sa završnom neoptimističkom naracijom "Gasim se" čiji efekt, značenje i smisao dobiva na težini u dosljedno vrijeme. Kakvo? Shvatiti će te.

Naslovi: 1.Sjever, 2.Krenuo sam gore, 3.Puno Prazno Nula Jedan Ništa Sve, 4.Čudovište, 5.Crna limuzina, 6.Sjećanje na Njemačku 1996, 7.Razgovor bez riječi, 8.Političar, 9.Probudi u sebi čovjeka, 10.Na more idem, 11.Konzervativna, 12.Dolijevao i dolijevao, 13.Strah, 14.Gasim se

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 19/06/2015