Nastavljajući tradiciju post-klasičnih proslavljenih Kronos Quartet, ovaj četvoročlani gudački bend u sastavu Ralph Farris (viola), Dorothy Lawson (violončelo), te Cornelius Dufallo i Mary Rowell (violine) izbacio je svoj novi rad. Inače, krenuli su još 1998. svirajući obrade i nove adaptacije djela, između ostalih, John Zorna, Steve Reicha, Phil Clinea i JacobTV, a tokom karijere su surađivali sa brojnim glazbenicima poput Joe Jacksona, Todd Rundgrena, David Byrnea, Andrew Birda, Ive Bittove, Thomas Dolbya, Steve Colemana... Njihov prethodni album "Light" (2006, Cantaloupe Music) na Amazon.com selektiran je kao no.3 na godišnjoj listi najtraženijih albuma.

Ovdje se ekipa odlučila isporučiti djela osmero kompozitora šetajući sferama od klasične komorne, moderne klasične i eksperimentalne glazbe, sve do jazz i latino utjecaja. Uvodna "String quartet no.2: Four thoughts on Marvin Gaye" (autor Don Byron, 2006) podijeljena je u 4 kraća stavka koji koketiraju sa jazz improvizacijama između kojih se pronađe ponekih znamenitih instrumentalnih arija i refrena ovog velikog soul glazbenika. "Sphere[']s" (John Halle, 2004) je jednostavniji melodičniji komad s mnogo minimalističkih inverzija i pomalo plesnim tempovima (sjetite se Balanescu Quartet), dok je "Early that summer" Julie Wolf iz 1993. vrlo zahtjevan i uz to najdulji broj u trajanju od punih 12 minuta. U njemu je naglasak stavljen na solističke izlete svakog glazbenika ponaosob, a može se primjetiti i da im dobro leže minijature nalik na heavy-metal 'catchy' solaže s bogatim stepenastim gradacijama. Manjih eksperimentarija sa staccato tehnikom upriličuju u "No Nickel blues" (John King, 2009) s laganim tempom nalik na valcer, a onda kroz "La citadelle" (Raz Mesinai, 2007) isporučuju minimalistički najplesniji tempo blizak rocku, vojnoj koračnici, neo-folku, pa i industrialu i metalu. Kako tko god hoće. Središnji dio kompozicije je vrlo psihotičan sa onomatopejom vokala odsviranih na gudala. Uz eterično mirnu "Wed" (David Lang, 1996) i fino rasplesanu "String circle 1" u kojoj im gostuje sam autor Kenji Bunch (viola), album završava najegzotičnijim komadom "Rounds" iz brazilskog filma s kompozicijom Marcelo Zarvosa u kojoj su dali najviše melodičnih harmi i finih staccato dionica. Čitav album jezdi lagano i nepretenciozno ugodnim pejzažima i relativno jednostavnijim aranžmanima u kojima nema nekih naglih obrata. Uostalom, čitava suvremena klasična scena New Yorka nikad nije pokazivala kompleksne ili neke preteške atribute još od Meredith Monk ili Steve Reicha (naravno i zvučno nešto drugačije Laurie Anderson), pa tako ovaj album čak sadrži i kraću završnu zafrkanciju gdje je jedna od dama uzviknula 'radim moj solo, možeš li umuknuti?'. Sve to ide u prilog ovih prijatnih post-klasičara koji nisu striktno zatvoreni u hermetički ograničene školske šablone. Imaju oni svojih odstupanja u natruhe rocka i općenite popularne glazbe 20. stoljeća (pa i Kronos Quartet su znali obrađivati Elvis Presleya i Jimi Hendrixa), tako da se "Heavy" niti malo ne doima 'teškim' već veoma kreativnim eklektičkim ostvarenjem s ponekim zvrkastijim eksperimentom približivši onu naoko 'tešku' klasiku sasvim običnoj publici rock-pop kulture.

I valja spomenuti da je cd pakiran u običan 7'' omot singl vinila, te da 'bend' ima netipičan logotip za klasične glazbenike; već po tome mnogo više nalikuju rock konceptu, a kada bi umjesto gudačkih instrumenata sve ovo izveli kao rock ekipa, ovih 68 minuta bi bio uistinu zanimljiv alternativni rock.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/06/2012