Underoath su se razilazili, pa ponovno okupljali u različitim postavama, da bi bubnjar Aaron Gillespie preuzeo kontrolu kao gazda autorskog kormila. I onda su uslijedila dva povratnička albuma na kojima su se pokušavali pomiriti u želji ponovnog velikog uspjeha tražeći trikove i štoseve, a kako to zna upaliti što je bilo primjerice u slučaju "Erase Me" (2018, USA no. 16), s druge strane "Voyeurist" (2022, USA no. 126) je podbacio. Sada s 3 godine otklona ponovno traže vrlo slične trikove, no napucali su se zvučnim efektima i bombama pretjeravši do one mjere kada se nakitite bedževima koji nemaju veze jedan s drugim. Čini se da je svakome u postavi bilo bitno da se istakne, da vlastiti doprinos posebno naglasi, tko zna što producent Danen Reed Rector nije sve morao blendati, peglati, nivelirati i pojačavati sukobljavajući se u ovom zvučnom kaosu koji prije svega zahtjeva od slušatelja da će ga maksimalno iscrpiti, koji puta ugodno iznenaditi, ali više od toga ostaviti poluzainteresiranim nakon nekoliko udarnih bombetina među kojima su i tri singla "Generation no surrender", "Survivor's guilt" i "All the love is gone".



I to bi još bilo OK da su se fokusirali na domicilno prepoznatljiv post-hardcore/ metalcore redovito nakićen elektronikom i synthovima Chrisa Dudleya pod utjecajima The Prodigy i The Chemical Brothers, a naravno i Bring Me The Horizon u onoj mjeri da ne znaš tko je kome što maznuo i plagirao. Problem je prvi singl "Teeth" zakuhavši opći kaos upotrebom slatkog popa, samplova, trapa, d'n'b-ija i dakako nu-metala u kompleksnoj kratkoći od samo 2 i pol minute. Također je uočljivo da su tokom čitavog albuma proces pisanja lirike Gillespie i frontmen Spencer Chamberlain radili odvojeno, a onda je nabrzinu spojili izmjenjujući obilate psovke na mjestima gdje su povezivali stihove što ostavlja dojam tinejdžera koji se tek uče psovati u pritajenoj paranoji da ih ne čuju roditelji. Elem, jasan štos uz uobičajeno religijsko razglabanje, ne treba zaboraviti da su dugo vremena slovili za istinski christian metal bend. Ne treba pretjerivati, iskreni su u tom pristupu, ali je frustrirajuće kako je dizajn zvuka s mnogim kurentnim trendovima osmišljen trivijalno i ne doprinosi stilizaciji na nikakav smislen način osim što izaziva tjeskobnu ljutnju i bijes na ništa striktno ciljano, te se tako zbrkano vrlo teško povezati s nekim porukama. Previše je ovdje distrakcije i različitih slojeva s toliko mnogo elemenata u svakoj pjesmi da je sve apsolutno pretovareno kao sajam stoke, hrane, odjeće, obuće i raznih drangulija u kasabi. Opći nered i zbrka u kojoj je ničime izazvan sudjelovao kao gost basist Mastodona Troy Sanders u pjesmi "Vultures".

Sve skupa gledajući, ovako pretovaren kolaž zvukova i pozajmljenih stilova ima mamac da ugrabi na prvu, onako ko' da su pripremali kolekciju agresivnih pjesama za Eurosong hvatajući sve momentalne trendove, no u konačnici kada se stvari slegnu, ovo se doima potpuno beznačajno u njihovoj plodnoj karijeri.

Naslovi: 1.Generation no surrender, 2.Devil, 3.Loss, 4.Survivor's guilt, 5.All the love is gone, 6.And then there was nothing, 7.Teeth, 8.Shame, 9.Spinning in place, 10.Vultures (feat. Troy Sanders), 11.Cannibal, 12.Outsider

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 08/06/2025