Nekada čuveni rasijani hiperaktivni elektronski ekscentrik iz ranih 80-ih ponovno se vratio na scenu nakon gotovo 20 godina pauze. Ovo je idealna prilika da ga pobliže upoznamo kroz pregled njegova četiri jedina albuma.

Datum rođenja: 14.X 1958., Kairo
Pravo ime: Thomas Morgan Dolby Robertson
Kolaboracija: Dolby's Cube, George Clinton, Lene Lovich, Francois Kevorkian, Lea Thompson, Ice Cube, Ryuichi Sakamoto, Cherry Bomb, Screamin' Lord Byron, Timothy Spall
Žanr: electro/synth-pop, elektronika, new wave, funk, eksperimentalna glazba, ambijentalna glazba, dance-rock, pop, psihodelija, acid-jazz Utjecaji: David Bowie, Kraftwerk, Brian Eno, Suicide, Gary Numan, Ultravox, Tangerine Dream, Can, Pere Ubu, Yello, OMD, XTC, Peter Gabriel, Roxy Music, John Foxx, Frank Zappa, Captain Beefheart And His Magic Band, Genesis, Yes, King Crimson, Sade, Steely Dan, Talking Heads, Jerry Harrison, The Style Council, The Blow Monkeys, Sting, George Clinton, Parliament Funkadelic

Utjecao na: Lene Lovich, Joan Armatrading, Forigner, Janne Kennaway, The Fallout Club, The Low Noise, Yazoo, Duran Duran, Tears For Fears, Afrika Baambaataa, D'boys, Kozmetika, U škripcu, KajaGooGoo, Denis & Denis, The Art Of Noise, Belouis Some, Level 42, Propaganda, Prefab Sprout, Vlada Divljan, The Orb, Aphex Twin, Tricky, Massive Attack, Morcheeba, Portishead...

Kibernetika je koncem sedamdesetih ušla na velika vrata u pop glazbu, a Thomas Morgan Dolby Robertson (rođen 14.X 1958. u Kairu, mada se od 1978. navodi London zbog problema sa državljanstvom) je uz Kraftwerk, Brian Enoa, The Human League, Suicide i još poneke rijetke izvođače na vrijeme shvatio njezine prednosti, nedostatke i funkciju u razvoju glazbene budućnosti. Nadimak Dolby dali su mu prijatelji 1971. kao trinaestogodišnjaku prema Dolby laboratoriju (Dolby Labs), zvučnom sistemu patentiranom 1965. od strane američkog tehničara Ray Dolbyija koji je služio za redukciju šumova s magnetofonskih traka i audio kaseta, a prvotno se koristio isključivo u studijske svrhe. Thomas je u ranom djetinjstvu počeo svirati klavijature u kombinaciji sa efektima koje je proizvodio na očevom magnetofonu otkrivši pogodnosti Dolby sistema, a umjetničkim imenom Thomas Dolby se počeo koristiti 1976. kada je po prvi puta javno nastupio u pratećem bendu Tom Robinsona (najpoznatiji po hitu "2-4-6-8 motorway", 1977, UK no.5). Kao sin profesora grčke umjetnosti i arheologije sa sveučilišta u Oxfordu, u djetinjstvu se često selio, pa je živio u Francuskoj, Italiji i Grčkoj, a to će mu podsvjesno utjecati na inspiraciju i razvoj talenta za neprekidnim istraživačkim radom zasnovanom na imaginarnim činjenicama i znanstvenim pretpostavkama. Njegovi prvi radovi sežu još u sredinu sedamdesetih kada je svirao klavijature u raznim sastavima sympho rock usmjerenja, a neko vrijeme je čak svirao i jazz po talijanskim restoranima. Pojavom punka i new wavea, kao i electro/synth-pop eksplozije u drugoj polovici 70-ih kada se sa obitelji definitivno preselio u Englesku, počinje koristiti očev prastari kompjuter koji je bio velik poput jednog prosječnog kamiona i njegova različita pomagala (primjerice arheološku rasvjetu) koje kombinira sa vlastitim nemogućim izumima, a glavna opsesija mu je bila da svira u grupi XTC. Nakon što je 1976. završio srednju školu u Abingdonu, gradiću smještenom 8 km južno od Oxforda, zaposlio se u kompaniji PA (Public Address) gdje je radio kao tonski tehničar i roadie grupa Members, The Fall, UK Subs i The Passions. Tu je proveo gotovo dvije godine, a onda susreće Bruce Wooleya iz benda Camera Club koji je s Trevor Hornom 1979. komponirao veliki The Buggles hit "Video killed the radio star" (UK no.1, USA no.40). Za Camera Club je napisao svoju prvu javno objavljenu kompoziciju, instrumental "WW9" po uzoru na Kraftwerk i David Bowiev "V-2 Schneider", a objavljena je 1979. na albumu "English garden" Camera Cluba u kome je bas gitaru svirao Matthew Seligman, kasnije Dolbyijev povremeni muzičar. Horn i Wooley su sa The Buggles ostvarili enorman svjetski uspjeh, pa ga pozivaju na američku turneju da im svira klavijature, a tom prilikom se susreo s britanskom new wave zvijezdom američko-srpskog porijekla Lenom Lovich za koju piše hitove "Lucky number" (1979., UK no.3) i "New toy" (1981., UK no.53). Njezina matična firma Stiff Records ga angažira za manekena u videospotu "It's my party" Dave Stewarta i Barbare Gaskin, a u jesen 1980. objavljuje svoj prvi singl, elektronski "Urges / Leipzig" za etiketu Armageddon koja ga stavlja na kompilacijsku kazetu "From Brussels With Love" objavljenoj u suradnji s etiketom Les Disques du Crepuscule. Obje pjesme su već u startu naglasile Dolbyijev inovatorski smisao za electro/synth-pop u kome je prerastao sve one početničke muke s kojima su se susretali gotovo svi iz te branše. Uz optimalno korištenje bas pedale i ritam mašine, satkao je dvije fine plesne melodije prošarane synthovima i psihodeličnim efektima, te je pokazao da je i pjevač sa veoma ugodnim glasom stvorenim za ekscentrične eskapade. Također snima i kompoziciju "Airwaves", prekrasnu impresiju zračnim prostorima koju je ovjekovječio psycho atmosferom i kompleksnim aranžmanom koja će se pronaći na njegovom debi albumu, no prvotno je 1981. objavljena kao bezuspješan singl. THOMAS DOLBY - The Golden Age Of Wireless (1982, EMI)

Dolby je početkom 80-ih kao mladi dvadesetogodišnjak počeo raditi kao producent, glazbenik i autor na mnogim albumima stilski različitih izvođača, a najznačajniji su mu radovi s Joan Armatrading, Foreigner (na albumu "Forigner 4" koji je prodan u sedam milijuna primjeraka), Jane Kennaway, The Fallout Club i The Low Noise. U proljeće 1981. objavljuje singl "Europa and the pirate twins" (UK no.48, USA no.67), odličan spoj electro-popa i rock ritma u kome je prožeo brojne elektronske efekte i žive instrumente koje su mu svirali Justin Hildreth (bubnjevi), Mark Heyward - Chaplin (bas), Kevin Armstrong (gitara) i član XTC, Andy Partidge (usna harmonika). Ova postava izuzev Partridgea će učestvovati na snimanju njegovog debi albuma u studiju Tapestry u rujnu 1981. Pjesma je prikazivala imaginarnu zajednicu europskih država koju pljačkaju pirati iz Dolbyijeve mašte, međutim, proširenjem EEZ u EU, ova njegova mladalačka fikcija pokazati će svoje pravo istinsko lice u 21. stoljeću kada su se zajednici priključile ekonomski nejake države bivšeg istočnog bloka. Sam Dolby je svirao i komponirao čitav materijal na albumu izuzev pjesme "Commercial breakup" čiju je melodiju skladao u suradnji sa starim prijateljem Tim Kerrom s kojim je imao jedan od svojih prvih sastava.

"Golden Age Of Wireless" (zlatno doba telegrafa) je briljantan electro/synth-pop album kojim je Dolby naglasio izuzetni artistički pristup prema komponiranju novog elektronskog zvuka povezavši ga s vlastitim iskustvima poučenih iz ostavštine sympho rocka. Vješti svirački i kompozitorski manevri koje je prikazao na pianu, wave kompjuteru, synthu, kalimbi, te elektronskim udaraljkama i programima došli su do izražaja kroz svih 9 kompozicija koje se dijele na brze i lagane ritmove. U brzim i plesnim kompozicijama naglasak je stavljen na elektronski funk sa sympho rock solažama (pjesme "Flying north", "Commercial breakup"), dok najveći dio plesnog materijala jest ambijentalnog i psycho/ acid sadržaja s brojnim kompleksnim aranžmanima, vokalnim samplovima, efektima (singlovi "Windpower" i "Radio silence", UK no.31), a čak se otvara prostor i ska/ electro-popu sa zvukovima motorole s kontrolnog tornja aerodroma u instrumentalu punom vokalnih samplova ("The wreck of the fairchild"), što će desetak godina kasnije poslužiti kamen temeljcem za rad jedne od najvažnije i najinovantnije electro/techno postave devedesetih - The Orb. Dolby je također majstor ne samo elektronike već i produkcije jer je onaj laganiji dio praktički doveo do savršenstva od čega se izdvajaju dvije blistave kompozicije - već spomenuta "Airwaves", te najoriginalniji dio albuma - "Cloudburst at Shingle street", avangardna kompozicija koja je očigledno urađena desetak-dvadesetak godina prerano; tek će pojavom Aphex Twin i The Orb postati jasno u kojem je svijetu mašte bio Dolby početkom osamdesetih godina. Pjesma je sastavljena od dva dijela; prvi je čudnog isprekidanog ritma i ambijentalne glazbe, a drugi je potpuno drugačiji s neobičnim plesnim tempom kojim završava album.

Uz šturu pripomoć Daniel Millera na synthu i pratećih vokala među kojima su bili Lena Lovich, Les Chapell, Judy Evans, Lesley Fairbairn, James Allen, Bruce Wooley i japanka Akiko Yano, Dolby je nepretenciozno najavio svoj veliki ekstravagantni i hiperaktivni glazbeni potencijal koji je popraćen vrlo ekscentričnom art - lirikom ostavljajući dojam čudnog i rasijanog znanstvenika. Album je u Britaniji dosegao samo poziciju no.65, ali je iznenadio uspjeh u Americi gdje je došao do neočekivanog no.13.

THOMAS DOLBY - The Flat Earth (1984, EMI)

Odlični dojmovi nakon debija "The Golden Age Of Wireless" nisu se reflektirali na njegovu prodaju, album nije uspio dodirnuti očekivani UK top-40, no Dolby je svojim klupskim nastupima počeo širiti laganu famu o sebi kao o ekscentrično mlađahnom proćelavom elektronskom čudaku. Potpomognut trojicom pratećih glazbenika i s dva ogromna video ekrana, proširio je vizualni nastup i na druge medije tako da je čitav koncept podigao na veću multimedijalnu razinu, no on se sam nije stavio u položaj da banalno opslužuje mašine, već su one njemu služile za usavršavanje artističkih nastupa. Njegovi čudni, ekscentrični, ali mahom odlični nastupi i njihove česte recenzije u britanskim glazbenim magazinima rezultirali su da je singl "She blinded me with science" početkom 1983. osvojio radijski eter, ali i na veliko iznenađenje je pokupio i fantastičan uspjeh na američkoj Billboard ljestvici singlova (USA no.5, UK no.49, Canada no.1). Bio je to izuzetan electro-pop singl plesnog funk, r'n'b i hip-hop usmjerenja s Dolbyevim nevjerojatnim zvučnim i tekstualnim eskapadama uz prateći lucidni videospot hiperaktivnog naučnika opsjednutog knjižničarkom zbog njene načitanosti.

Tokom ljeta 1983., Dolby je radio sa cijelim nizom glazbenika u projektu nazvanom Dolby's Cube (George Clinton, Francois Kevorkian, Lene Lovich, Lea Thompson, Cherry Bomb...), te je pod tim imenom od 1983. do 1986. objavio tri dance-funk singla ("Get out of my mix", UK no.80, "May the cube be with you", UK no.82 i "Howard the duck"), te jedan album (soundtrack "Howard The Duck"). Za solistički rad je okupio deseteročlanu ekipu u kojoj su između ostalih bili Kevin Armstrong (gitara, truba), Clif Brigden (udaraljke i kompjuterski bubnjevi) i Matthew Seligman (bas, ex-Camera Club, The Soft Boys), te je marljivo pripremao materijale za drugi album koji je objavljen početkom proljeća 1984. Prvi singl bio je "Hyperactive!", nevjerojatni spoj plesnog popa, elektronike, funka i mnogobrojnih zvučnih efekata (s vodećim melodijama trombona i flaute) uz abnormalno lucidan tekst u kojem Dolby potanko secira zašto je toliko neobična osoba:

'…kad sam bio u trećoj godini života prikvačio sam se za veš mašinu samo da bi ustima bio bliže kanalizaciji / smatrali su me bezumnim kad sam krenuo u školu jer je učitelj znao da se plašim / ali sad sam na rubu - bolje me stavi u zamrzivač jer izgaram sa vizijom u glavi, glazbom u venama i prljavim ritmom u krvi, oni su napravili nered u mom srcu - i to me potpuno veseli!…'.

Potpuno šašav videospot u kome objašnjava psihijatru svoje duševno stanje maštovito je realiziran s mnoštvom tadašnjih inovacijskih video tehnika tako da je singl bio prvorazredni hit (UK no.17, USA no.62), a video proglašen najboljim radom 1984. (mnogi ga smatraju najoriginalnijim video-spotom 80-ih), što je rezultiralo odličnim plasmanom albuma (UK no.14, USA no.35). Posebno je interesantna činjenica da je pjesmu ustvari napisao po narudžbi Michael Jacksona još 1982., te se trebala pronaći na njegovom megauspješnom albumu "Thriller", no Jackson ju je odbio jer mu je bila suviše ekscentrična, lucidna i frapantna.



Prosto je neopisivo što je Dolby u samo sedam kompozicija napravio. Jedine riječi koje to mogu objasniti su fantastično, nevjerojatno, nemoguće, impresivno, lucidno…, a njegov hiper senzibilitet jedino je moguće opisati preko prizme neobičnih radova sličnih ekscentrika - Frank Zappe, Captain Beefhearta ili skupine Can. U glazbenom pogledu prošarao je sferama od psihodelije, sympho rocka, funka, electro popa do ambijentalne i eksperimentalne glazbe budući da je svaka kompozicija zasebno remek djelo u kojoj se Dolby pokazao genijalnim majstorom ne samo elektronike, već i melodije, glazbenih zahvata, lirike i aranžmana. Od materijala najviše odskače "Mulu the rain forest", ekološka ambijentalna kompozicija u kojoj je sklopljeno niz sviračkih tehnika i nevjerojatnih aranžmana prevučenih u laganom psycho okružju, te singlovi "Dissidents" (UK no.90) gdje je Dolby izbacio čitav arsenal majstorskih synth melodija, vokalnih samplova, delaya, sympho/progressive rock struktura uz ritmičku funky bas melodiju punu različitih breakova i "I scare myself" (UK no.46), obrada stare 'jug' kompozicije Dan Hicksa iz 1967., koja je naoko mirna glazbena balada revijalno - restoranskog ugođaja praćena klavirskom melodijom, trubom i trombonom, no u sebi krije bolesnu psihotično - klaustrofobičnu ljubavnu bojazan od emotivnog i nervnog sloma.

Album je s velikim oduševljenjem popratila i kritika (neki su ga stilski opisali kao progressive/post-punk), tako da mu je te godine pripalo zasluženo mjesto među 20 najboljih albuma, no kao i u slučajevima spomenutih veličina Zappe i Beefhearta, njegov originalni stil dugi niz godina nije znatno utjecao na pop izvođače izuzev na Prefab Sprout kojima je radio produkciju prva tri albuma "Steve McQueen", "From Langley Park To Memphis" i "Jordan: The Comeback". Tek će u devedesetim biti njegove primjetne reference uočljivije iskorištene u radovima Aphex Twin, The Orb, Trickyija, Massive Attack, te nekih manje značajnijih izvođača.

Jedan od svojih najznačajnijih velikih nastupa u karijeri ostvario je 13.VII 1985. kada je svirao klavijature u pratećem bendu David Bowiea na londonskom Wembleyu pred oko 80.000 ljudi u sklopu čuvenog Live Aida. Tada je izgledalo da je pred planetarno trijumfalnim milijunskim uspjehom kojeg je samo trebao potvrditi jednim velikim komercijalnim hitom, ali takvog nije bilo na vidiku... THOMAS DOLBY - Aliens Ate My Buick (1988, EMI Manhattan Records)

Četverogodišnja solistička diskografska pauza u kojoj se Dolby mnogo trudio oko novog stila i glazbenog profila, te je radio na produkcijama nekih izvođača od kojih je najvažniji rad na spomenutom drugom albumu Prefab Sprout "From Langley Park To Memphis", rezultirala je okupljanjem postave The Lost Toy People u kojoj su bili Larry Treadwell (gitara), Mike Kapitan (synth), Terry Jackson (bas), David Owens (bubnjevi) i Laura Creamer (vokal i udaraljke). Dugo vremena za široku javnost odsutan sa scene, Dolby je nakon dva sjajna ekscentrična elektronska albuma vrlo brzo zaboravljen premda je ogroman uspjeh videospota "Hyperactive!" utjecao na značajne video radove Talking Heads ("Road to nowhere"), The Art Of Noise, Propagandu, Cabaret Voltaire, a djelomično i na sjajan "Sledgehammer" Peter Gabriela. U području elektronskog popa u vrijeme Dolbyijevog odsustva najisplativiji tržišni doseg ostvarili su The Human League, Eurythmics, Depeche Mode, Erasure i Pet Shop Boys, dok su ekscentrici Yello (http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=7905), vrlo bliski Dolbyiju, iz godine u godine napredovali iz avangarde i margine u kultni electro-pop duet ostvarivši ogroman svjetski uspjeh singlom "The race" i albumom "Flag" u proljeće 1988.

Međutim, bez obzira na tekuće trendove i vrijeme koje ga je pomalo bacilo postrance kurentnih pop zbivanja, Dolby u ožujku 1988. objavljuje svoj treći album "Aliens Ate My Buick" snimljen u raskošnim studijima Soundcastle i Smoketree u Los Angelesu sa peteročlanim bandom The Lost Toy People i petnaestak gostujućih glazbenika u produkciji samog Dolbya i Bill Bottrella. Album je potpuno oslobađanje od stila electro-popa i zaokret u naoko komercijalno pristupačnije sfere plesnog mainstream popa. Najavljen singlom "Airhead" u plesnom jazzy-pop izdanju kojeg su tih godina popularizirali Sade, The Blow Monkeys i The Style Council, Dolby je nadogradio totalno šašavim i lucidnim tekstom o bogatoj i razmaženoj 'praznoglavoj' djevojki sa Beverly Hillsa, te finim jazziranim solažama gitara i klavijatura, no singl je vrlo nezapaženo prošao na britanskoj top listi (UK no.53) tako da je album jednostavno propao u mnoštvu bujajućih jednosezonskih hit senzacija. Dosegao je prilično mršavi UK no.30 i USA no.70. Činjenica je da mu u datom momentu ovo nije bio dovoljno jak singl kao što su to bili "She blinded me with science" i "Hyperactive!", te da je pošto-poto trebao napraviti daleko konkretniji hit-ubod. Kasnije, nakon gotovo 10 godina, singl "Airhead" se pojavio u jednoj od epizoda američke popularne TV serije "Bračne vode" kao laid-back pratnja stupidnim trabunjanjima 'glupe plavuše' Kelly Bundy (Christina Applegate).

No, materijal na albumu je izuzetan - uvodna jazz/ swing plesna kompozicija "The key to her ferrari" puna zvučnih udara, gitarskih eskapada, ludila i šašave atmosfere podsjeća stilom na Frank Zappine neobične artističke izlete, a obrada George Clintona "Hot sauce" u plesnom crnačkom funk-rap izdanju koje je podebljano duhačima, jazzy wah-wah gitarom, samplovima i komičnim spaghetti western zvucima gitare Bill Bottrella prikazale su Dolbya itekako fleksibilnim autorom koji vrlo dobro umije raspoznati pomodarstvo i pretvoriti ga u nenadmašnu samoparodiju. Njegov avangardni pristup pop glazbi je i ovdje ostao prisutan, no tada ga nitko nije zapazio; kompozicija "Pulp culture" je svojim reggae ritmom bila prethodnica trip-hop stilu Trickya, a "The ability to swing" u psihodeličnom swing obliku popunjenim ambijentalnim melodijama i majstorskim solo dionicama je poslužila idealnim temeljem za rad Massive Attack i Morcheebe, tako da su ove dvije kompozicije preuranjeno stupile na pop scenu i propale zbog jednostavnog glazbeno aranžerskog obrasca kojeg tada nitko nije smatrao revolucionarnim. Ipak, najbolja kompozicija albuma je posljednji komad "Budapest by blimp", izuzetno romantično - nostalgična funky pop pjesma praćena vremenskim 'tik-tok' otkucajima ritam gitare i raznobojnim melodijama s arijom na mađarskom jeziku koju je otpjevala Csilla Kecskesi. THOMAS DOLBY - Astronauts & Heretics (1992, Virgin/ Giant)

Nakon komercijalnog neuspjeha vrlo skupog prethodnog albuma u kojeg su uložene enormne pare, Dolby sredinom 1992. objavljuje ovaj skoro pa nezapažen rad najavljen simpatičnim singlom "Close but not cigar" (UK no.22) u rock-pop maniru američkih new-wave majstora The Cars. Vrijeme u kojem je album izašao nikako nije pogodovalo ovakvom mainstream izrazu. Premda je singl bio jedan od njegovih najvećih hitova i odigrao kratkotrajnu rolu u radio eteru i na MTV, ostatak materijala je potpuno udaljio Dolbyija od kurentnih trendova koje je nekada i sam kreirao. Album se jednostavno nije uklapao niti u alternativu, niti u tadašnji shoegaze, pop ili rock, a miljama je bio udaljen od onog ekscentričnog electro/synth-popa koji se početkom 90-ih pretvorio u mnogobrojne žanrovske inačice industriala, techna, ravea, acid-housea...

Glazbeno je bio ustvari s obje noge u epohi polovice 80-ih prošaran funkom ("That's why people fall in love" s gošćom Ofra Hazom na pratećim orijentalnim vokalima), psihodeličnim gitarskim popom na razmeđi U2 i Prefab Sprout ("I live in a suitcase", "Neon sisters"), sentimentalnim jazz-popom (ambijentalna laganica "Cruel"), no glavnu konstrukciju je zasnivao na zrelim piano melodijama ("Beauty of a dream", singl "I love you goodbye" UK no.36) i zydeco-manirima (singl "Silk pyjamas", UK no.62) koje su prikazale Dolbyija kao suviše ozbiljnog kantautora koji više ne mari za one svoje duhovite ekscentrične ispade. Više je bio bliži manirizmu Stinga, Stelly Dan, Eric Claptona, Simply Red, Phil Collinsu ili Sade, nego li onom razuzdanom elektronskom čudaku koji je doslovce obarao svijet svojim nevjerojatnim, zabavnim i komičnim inovacijama.

S ponešto natruha world-musica, folka i obilatim atmosferskim mainstream ugođajem, bio je ovo prvi ozbiljan Dolbyijev rad, no očito je da ne samo što se stilski nikako nije uklopio u vrijeme kada je objavljen, već ga niti široka audijencija, a niti kritika nije kao takvog htjela prihvatiti. Svi su očekivali onog pomahnitalog zanesenjaka, a dobili su hladnog romantika koji je zasjao tek samo na uspjeloj r'n'r varijanti starog singla "Europe and the pirate twins" adaptiranog u pjesmi "Eastern bloc" s gostom Eddie Van Halenom na gitari. Niti činjenica da je na albumu gostovao Terry Jackson (bas) ili legendarni 'spokesman' iz Grateful Dead, Jerry Garcia (gitara), nije nimalo pomogla plasmanu albuma. Terry koji je bas dionice za 4 pjesme snimio još 1991., poginuo je u avionskoj nesreći iste godine zajedno sa sedmoro članova benda Reba McEntire, a Jerry je umro 1995. za vrijeme narko rehabilitacije usljed posljedica srčanog udara.

Dolby se potom posve povukao sa glazbene scene u porodični život radivši na privatnim poslovima koje će svoj pravi značaj poprimiti tek u 21. stoljeću. A o tome, u recenziji njegovog povratničkog albuma "A Map Of The Floating City" objavljenom nakon gotovo 20 godina pauziranja...

horvi // 30/01/2012