Generacije koje su glazbenu scenu počele pratiti od 90-ih godina vjerojatno nisu zapazile ovog prijatnog čudaka čiji je četvrti studijski album "Astronauts & Heretics" (1992, UK no.35) potonuo u najezdi alternativnog rocka, grungea, popa, elektronike, hip-hopa i techna. Premda je sadržavao jedan od njegova 3-4 najveća hita u karijeri ("Close but no cigar", UK no.22), Dolby se posve povukao sa scene objavivši još samo prvu i tada jedinu kompilaciju "Retrospectacle: The Best Of Thomas Dolby" koju je 1994. popratilo i reizdanje starog, legendarnog i proslavljenog hit-singla "Hyperactive!" čiji je drugi boravak na top-listama nakon punih 10 godina fokusiran sa slabašnim plasmanom UK no.23.

I od tada, uzmimo službeno od posljednjeg albuma iz 1992., nije ga bilo gotovo 20 godina na sceni. No, on je mnogo radio na tehničkim stvarima, elektronici, softwerima za mobitele, internet programima, dizajnirao je nekoliko kompjuterskih igrica, a između ostalog je skladao i onu kratku polifoničnu melodiju koja je postala zaštitni zvuk zvona za Nokia mobitele ("Nokia tune" ili "Nokia signature theme").

Još 1988. je stupio u brak sa lijepom američkom glumicom Kathleen Beller (najpoznatija iz TV serije "Dinastija" po ulozi Kirby Anders i filmovima "The Betsy", "Jesi li sam kod kuće?" i "Život nakon seksa"). Povukao se u bračni život (imaju troje djece) smjestivši se na maleno imanje na istočnoj obali Engleske na Sjevernom moru gdje je u skladu sa svojim ekcentričnim načelima istraživačkog duha napravio specijalan studio u staroj jahti (ustvari čamcu za spašavanje) iz 1930-ih godina koji se napaja energijom vjetra i solarnih ćelija postavljenih na krovu brodića. Prilično tiho i bez ikakve pompe, vratio se javnim nastupima nakon 15 godina pauze održavši povratnički koncert u San Diegu 21.I 2006., te je iste godine obavio i kraću turneju "The Sole Inhabiant" s koje je realiziran istoimeni cd i video DVD. Također je nastupio sa Depeche Mode kao pred-izvođač, još je kraće vrijeme koncentrirao tokom 2007., a onda se posvetio radu na ovome povratničkom albumu.

Stvarajući ga oko 4 godine, gotovo je odustao od svojeg nekad prepoznatljivog futurističkog i inovantnog electro/synth-pop zvuka zbog kojeg je u ranim 80-im često dobivao epitete 'drugi na tronu elektronike odmah iza Kraftwerk'. Razmotrivši svu ovu zbrku 21. stoljeća oko plasiranja glazbe putem interneta kojeg je i sam djelomično kreirao, te tisuće i tisuće izvođača koji se žustro trse da iskoriste sve moguće pogodnosti kompjuterske tehnologije i programa, odlučio je da napravi čisti organski album bez ikakvih sintetičkih dodataka.

Prvo je 2010. objavio EP "Amerikana" sa tri nove kompozicije "Road to Reno", veselom poskočicom "Toad lickers" i veoma lijepom ambijentalnom laganicom "17 hills" potpuno skrenuvši u lepršavi country/ indie-pop/ americanu, stilovima kojima vraća svoj dug na konto dugogodišnjeg boravka sa suprugom u Hollywoodu. Kao gost na gitari i bendžu pojavio se Mark Knopfler, a osim šaljivih tekstova o 'lizačima krastavih žaba' i američkom pustolovnom duhu koji po filmskom scenariju uvijek mora nadvladati sve tegobe života, od Dolbyija u zvučnom pogledu, nažalost, ništa nije pristiglo u starom izdanju. Čak nije to bio niti onaj pop-rock Dolby sa posljednjeg "Astronauts & Heretics" albuma.

A drugi najavni EP "Oceanea" objavljen u proljeće 2011. sa također 3 pjesme "Oceanea", "Simone" i "To the lifeboats" nije podario niti djelićak očekivanog supersoničnog napada na trendove ili nekakve kurentne žanrove kojima je on uvijek znao uzvratiti s neočekivanim egzibicijama. Sve su to mekane pjesmice koje doduše imaju svoju dušu i srž, lijepi atmosferični acid-jazz/pop, bossanova i piano-bar dekor (ne treba zaboraviti da je nekad davno nastupao po restoranima svirajući jazz). Pjesme podsjećaju pomalo na Sylvianove romantične ambijentalne laganice uz dašak Steely Dan utjecaja, no od Dolbyija se barem u 80-im redovito dobivalo inovantno i inteligentno ostvarenje puno eksperimenata i različitih duhovitih vragolija, a ovakav ozbiljan i rafinirani pristup nikada mu nije bio niti prioritet, a niti mu je pristajao u skladu sa imageom nervoznog, rasijanog i hipersenzibilnog čudaka sklonog iznenađujućim znanstvenim poduhvatima. I naravno, sad se više ništa praktički senzacionalnog nije niti moglo dobiti od ovog povratničkog albuma. Ovih 6 pjesama čine jezgro albuma koje je dopunjeno sa još 5 novih pjesama u otprilike vrlo sličnom dekoru. Jedino odskače uvodna "Nothing new under the sun" u maniru dance-rocka Roxy Music/ Ultravox i "Spice train" u plesnom trance/electro štimungu sa orkestralnim aranžmanom i duhačkom world-music sekcijom koja očito ima nekih poveznica sa folkom Balkana i Orijenta. Treća "Evil twin brother" počinje s elektronskim uvodnikom nakon kojeg pomislite da će krenuti u nekom trance/techno-pop smjeru, no posve se rasprši u chill-out na pragovima jednostavnijih The Orb kojima je sam Dolby bio jedan od duhovnih učitelja. Završni dio pjesme ima i elemenata ambijentalnog techna prošaranog orkestracijama (i Knopflerovih gitara), no blago rečeno, to nije dovoljno jako spram onoga što se od njega nekad dobivalo. Sve tri pjesme su objavljene na trećem, zasebnom EP-iju nazvanom "Urbanoia".

Tu su još "A jealous thing called love" u revijalnom jazzy/swing-pop stilu sa elementima profinjenog indie-popa Prefab Sprout i klavirska balada "Love is a loaded pistol" u šlihu Burt Bacharacha.

Međutim, unatoč tome što na prvo slušanje stari fanovi mogu ostati razočarani jer nisu dobili 'onog mlađahnog' ekscentričnog Dolbyija, ovih 11 pjesama su gotovo pa savršeni primjeri razvoja jake autorske ličnosti koja je svoju prošlost ostavila tamo gdje joj je i mjesto. Zadržao je svoju umjetničku viziju sa bogato dekoriranim skladbama u ruhu koje odgovara danas mirnom 50-togodišnjaku, napisao je inteligentne tekstove izbjegavajući sentimentalnost i otrcane fraze, a njegov smisao za humor je i dalje ostao prisutan znajući točno dokle može balansirati s rastresenošću bez ikakvog nanošenja štete.

S druge pak strane, ovoliko dugo odsutan sa scene, Dolby ipak nije niti mogao očekivati neki značajan komercijalni rezultat bez obzira na kvalitetu ovog djela koje je u visokom rangu otprilike na globalnoj kreativnoj razini između autora poput Steely Dan, Bryan Ferryija, Dire Straits i Chris Rea. Zauzeo je poražavajući UK no.177, ali tko zna, možda s vremenom ljepota i raskoš ovih pjesama dospije i do šireg auditorija kome su i namjenjene...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/01/2012