'Rock in Klasična' bila je već etablirana tradicija zagrebačke Klasične gimnazije kad je prošle godine zbog "nepredviđenih okolnosti" morala izaći iz okvira školskog kampusa. Međutim manji broj izvođača nije pretjerano utjecao na broj posjetitelja, još manje na duh eventa sad dovitljivo prozvanim 'Rock Out'. Ovoga su nam utorka mladi klasičari 'Rock Out' u Močvari ispunili programom s 4 benda te fotografskom izložbom, program koji je bio koristan koliko i ugodan. Naime sto je posto prihoda od prodaje ulaznica otišlo u svrhu omogućavanja manje imućnim učenicima polazak na maturalac. Držeći sve to na umu bilo mi je iznimno drago vidjeti u potpunosti popunjenu halu s ekipom svih uzrasta i prije nego što su Adelfi stupili na pozornicu i razbili tonski led.
Adelfi
Ovaj sastav basa, bubnja, dvije gitare i vokala sa zavidnom je staloženošću prvi puta nastupio uživo pred toliki roj profesora, kolega i nasumičnih slušatelja. Popraćeni konstantnim tehničkim poteškoćama dio su seta bili prisiljeni izbaciti, no na svu sreću ovo Adelfima pa tako ni publici nije razbilo raspoloženje. Ovaj nas je srednjoškolski cover bend u svojih 45 minuta proveo kroz nekoliko većih hitova, stranih i domaćih. Long Train Running od Doobie Brothersa zvučao je tako više nego zadovoljavajuće s vokalistom koji je naizgled bez napora održavao atmosferu. Na žalost nastup nije konzistentno bio bajan, koliko zbog poteškoća, toliko zbog neiskusnosti grupe.
Česti su falševi te ispadanja iz ritma razbijali koheziju svirke za što ponavljam, Adelfi nisu u potpunosti krivi. Za što im se može mrvicu zamjeriti više je nego zahtjevan izbor pjesama koji bi zadavali vrhunskim izvođaćima problema. Purple Rain tromo se vukao u osmominutnoj cijelosti, manjkajući onaj sjaj originala, a prepjev Par Godina Za Nas teško se mogao nazvati pristojnim. Kako god ovo zvučalo uistinu mi nije namjera popljuvati Adelfe. Nastup im je bio skroz solidan. Ipak čini se da su pokušali preskočiti par prevelikih koraka i prečacem doći do vrhunskih glazbenika. Ovo se ne očituje samo u izboru pjesama već i u stavu te vjerujem da im talent može zablistati u punom potencijalu odmjerenim i prirodnim napretkom. Potencijal koji je vidljiv u vrsnom poznavanju i vladanju publike klasičara. Interne reference te gosti iznenađenja poput profesora fizike na nenadano kvalitetnoj izvedbi 'Makedonije' kreirali su ugodu i bliskost publike koja se rijetko vidi izvan rođendana i privatnih događanja. Sumnjam tako da su tehnička izvedba, prisutnost na pozornici i druge finese smetale ikome izuzev čangrizavim cinicima poput mene. Bio cinik ili ne, vjerujem da će Adelfi uz malo vježbe vrlo vješto nastaviti svoju karijeru jer čak i sa svim manama bio je ovo obećavajuć prvi nastup.
Hipno
Nakon nekoliko minuta pauze na pozornicu se popeo tročlani sastav basa, bubnja te gitarista ujedno i vokalista. Sve troje elegantno obučeni u crno statično su se najavili poput kakve grupe za maturalnu večer. No trebale je svega nekoliko sekundi da se ovaj vizualni dizajn ispostavi kao farsa, igra očekivanja koja se kao tema nastavila kroz njihov 50minutni nastup. Pjesme poput Mirror Friend koje bi lagano počele sa smirujućim, pomalo funky versovima ubrzo bi na refrenima eruptirale energiju koja kao da je samo čekala oslobođenje. Takve trenutke pratilo je i kretanje cijelog benda, posebice vokalista koji se bacao na koljena, trčao i generalno zabavljao. Ovo nije nimalo začuđujuće s obzirom na čvrstoću ritam sekcije koja je cijelu, doduše upola toliko punu, dvoranu tjerala na ples, energičnost koja je dosegla svoj vrhunac na 'Kao Psi'. Dvije su djevojke u prvim redovima davale prigodne pozadinske vokale dok se ostatak publike nije mogao smiriti kulminirajući u povećem pogu oslobođenim fantastičnom, doduše kratkom bubnjarskom solažom.
Sve je ovo bilo popraćeno slobodnim, pomalo Riperovskim vokalom uspješnim u Engleskom i Hrvatskom jeziku. Naime frontman je u tako ekscentričnim, jakim stvarima vrlo efektivan, no druga je polovica Hipnove setliste bila više u skladu s njihovim imenom i imidžem. Pjesme poput Hladan Mjesec elegantne su i smirujuće, no nedovoljno istaknute da bi uistinu pobudile neku emociju. Ove se pjesme također ne uklapaju u ostatak seta. U kombinaciji s jezičnom pluralnošću te koktelom žanrova poput funka, bluesa, indieja i čistog rocka nastup je bio fragmentiran, no istovremeno i dašak svježeg zraka. Nemoguće je reći da nastup bio monoton, a i ekscentričniji spojevi influenca razbacali su publiku koliko i već razbijena očekivanja. Na trenutke glatki, na trenutke prljavi, katkad chill, a katkad agresivni, popraćeni mračnim svjetlima ostavili su me više nego ugodno iznenađenim.
Peglica i Komandos
Još je nekoliko minuta proletjelo, a na binu su se popeli psihodelični jammeri Peglice i Komandosa. Dvije gitare, bas, bubanj i klavijatura podešena na orgulje krenuli su svoju prvu desetominutnu igru zvuka zvanu Turski Ugalj skačući iz stoner rocka u blues pa u neku progresivu, konstantno fascinirajući zvukom. Svaki je od prisutnih glazbenika bio vrsno upoznat s pripisanim si instrumentom omogućujući ležernu simfoniju zvuka. Trenutak neispunjen solažom minimalno jednog glazbala nije postojao, a zanimljivo je što je svaka ucjelovljena u okvir svake pjesme, pa tako i cijele izvedbe. Vođeni time svi smo bili uvučeni u čudni, često nesmislen svijet planete Kefter. Svijetla su poprimila puno smireniji, udobniji ritam, a i sami su vodiči kroz Kefter-svijet zračili humorom i pozitivom u komunikaciji.
Šteta je samo što je ovu napola-performansu vidjelo možda 30ak ljudi u sada skoro potpuno ispražnjenoj dvorani. Ovo je pomalo oduzelo od iskustva jer sam Kefter-svijet treba posjetitelje da bi dosegao potpuni apsurd. Teško je osloniti se na zdravu komunikaciju i kvalitetnu improvizaciju kad je u povećoj dvorani bio toliko mali broj ljudi. Da stvar bude bolja na trenutke je manjak mobilnosti sastava zameo energiju te je sam doživljaj postao pomalo suh. Tako se barem činilo da će koncert završiti na tmurnoj točki kad su odsvirali 'Robokonj', napola mjuzikl nas je s ogromnom dozom kreativnosti katapultirao u svemir uz tekst na koji se teško bilo ne nasmijati. Na žustre nagovore publike Peglica je bila prvi bend koji nas je počastio bisom, plesnim, no disonantnim zvucima 'Fatalnih rašlji' na kojima je usred tog novopronađenog vala energija nastala još jedna šutka. Putovanje u Kefter svijet plovnim zvucima svih instrumenata je na trenutke bilo dosadno, ali predominantno kreativno i zabavno iskustvo koje se nadam posjetiti ponovno, manje umoran. Kao fusnotu se također mora spomenuti dečka koji je sam samcat bio prvi red uspjevši se pritom punih sat vremena bacati po podu, trčati i derati održavajući pozitivnu energiju i lagano čudno raspoloženje.
Cojones
Klasičan tok koncerta sljedi da što kasnije izvođać nastupa, to je broj ljudi veći. Tužno je tako što je 'Rock Out' doživio suprotni efekt gdje je samo nekolicina ljudi ostala na krunećem dragulju koncerta. Cojonesi se nisu popeli na pozornicu, već su je zaposjeli. Kao kakva antiteza Peglici njihova je izvedba bila brza, jednostavna i opasna, začudo udarajući publiku snažnom, čeličnom šakom te je tako dižući iz mrtvih. Konstantna je distorzija popratila ovu odu 90ima s teškim, al brzim riffovima koji nisu počeli jedan pogo, već se nasilan ples umalo nije zaustavio cijeli nastup. Ovo je zrcalilo članove koji su svaku sekundu ispunili hitrim, moćnim kretanjem pulsirajući zidom energije. Dok su nas gitarist, bubnjar i basist bombardirali zvukom, vokal je u potpunosti vizualizirao energiju gaže , tim više kad bi primio gitaru i pridonijeo agresiji.
Ključna je riječ ovdje iskustvo koje Cojones ima na pretek. Preko 10 godina sviranja se ne očituje samo u performansu, već i u tehničkoj kvaliteti. Njihove vrsne stoner rock pjesme sa zdravom dozom progresive činile su koncert uokvirenim. S druge je strane pak nastup bio iznimno raznovrstan te popunjena solažama i iznenađujućim promjenama dinamike zbog kojih kao da je koncert bio jedan neprekidan crescendo. Odmori su bili prirodno ukomponirani putem psihodeličnog prizvuka, nakon kojih bi došao još jedan val razvaljivanja. Tako je Cojones u jednom trenu 'Pilgrimage' svirao 10-15 minuta bez da je i u jednom trenu tenzija razvodnjena ili pretjerana. Ova vrhunska dinamičnost koju Cojones održava što auditivno, što vizualno iziskuje ogromnu razinu znanja, a vidi se da je svaki od članova znao točno što radi u bilo kojem danom trenutku. Njihov zvuk kao čelična lokomotiva nevjerojatnom brzinom kupi svakog slušaoca, razbija ga na stotine dijelova i ne popušta do zadnjeg tona.
Zaključno se može reći da je večer bila više nego uspješna unatoč tehničkim poteškoćama i laganim kiksanjem pojedinih izvođaća na ovaj ili onaj način. S obzirom na to da su učenici bili zaslužni za cjelokupnu organizaciju sam je event bio vrhunski, a izuzev tog i u dobre svrhe. Lijepo je vidjeti događaj na kojem u istoj večeri nastupaju bend koji nije nikad nastupao i bend koji već 10 godina trese scenu, a još je ljepše bilo proletjeti kroz izričaje svakog od izvođača. Nespretan dan održavanja koncerta možda je prerano ispraznio halu, no duh klasične se nije dao. Psihodelija, stonerija, ljubav i dobra glazba te sve to u humanitarne svrhe, di ćeš bolje? Držim fige da sljedeći 'Rock Out' ili 'Rock in' bude isto toliko uspješan te da alternativa nastavi kolati klasičnom.
jan vržina // 30/03/2018