Američki metalcore klinci iz Lancastera (Pennsylvania) na svojem drugom albumu još očito ne mogu uravnotežiti mladenačku ekspresiju sa sirovom energijom i pretvoriti je u kreativno osmišljene pjesme.

Činjenica je da im se za prva dva ostvarenja, EP "Salt Of The Earth" (2008) i debi album "I Am" (2009, USA no.174, oba objavljena za CI) mnogo toga progledalo 'kroz prste' jer su bili tinejdžeri od kojih su neki imali jedva 16 godina, no danas s odmakom od 2-3 godine trebao bi biti vidljiv trag barem neke zrelosti, ali njega nema.

Naime, ovih 11 pjesama odreda pati od jedne te iste boljke - potpuno su linearne i napravljene su s vrlo malo znanja koje zahtjeva sam žanr metalcorea, a ovakvih bendova koji ulete u jedan žanr i uhvate se za njega ima na tisuće. Album inače veoma fino počinje sa "Introduction", laganijom instrumentalnom žesticom koja izvire iz fade-in produkcije sa psycho gitarama i pedalirajućim tempom, te sa prvom pjevanom pjesmom "Magnolia" koja je prošarana veoma melodičnim segmentima i urlikajućim growlovima frontmena Alex Good-a koji na svu sreću umije pjevati u akordima i nije pripadnik onog plemena 'malog miliona' derača bez sluha i smisla, ali vrlo brzo počinju problemi. Već u narednoj "1000 lies" bend potpuno gubi smisao za sklad melodije i šara gitarskim nebulozama kao da odmah odprve gitaristi Christian Royer i Chris Davis žele uletjeti među velikane poput Frank Zappe, a kroz naredne "Dreamer", "Dying world", "No greater love" (sa piano melodijom i spoken-word dionicom) katkad se uspiju obuzdati i smisliti neku konkretniju melodijicu, no to nije dovoljno da bi ih se moglo uzeti za ozbiljno. Sve je to neki očiti pokušaj imitiranja August Burns Red (čak im i lirika ima neki pokušaj insinuacije christian-rock tematike), no po blastbeatovima i melodičnim konstrukcijama se može primjetiti da bi im puno bolje stajao thrash, hardcore-punk i alternativni metal, pa čak i žestoki alter-rock/post-grunge nego li metalcore za kojeg još očito nemaju pripremljene sve tehničke predispozicije. Pjesme im odreda imaju hiperboličnu putanju; uglavnom solidno krenu i onda se posve pogube u aranžmanima i pokušajima što zapetljanije svirke u kojoj potpuno izgube kompas. I onda kada očekujete silinu ekspresije i neurotičnosti do daske, iznenada iskoči akustični instrumental "May" sa orkestracijom gudača koji apsolutno nema nikakve veze sa prethodnim materijalom i može se uklopiti u bilo koji opus pop, rock ili indie orijentacije. Što li samo ovo treba značiti, možda ne znaju objasniti niti sami Texas In July... A do kraja slijede još 4 potpuno izgubljene pjesme na svim frontovima sa neinspirativnim riffovima i pokušajima gitarskih tehniciranja što sve skupa i album i bend stavlja na samo začelje metalcore izvođača. Možda bi im uistinu bilo puno bolje da se ostave ovog žanra kome još nisu dorasli. U protivnom, ako nastave ovako, njihov razvoj će vjerojatno trajati prilično dugo i možda ćemo ih se načekati da poput Greeley Estate svoje prave albume počinju raditi tek tamo nakon petog-šestog rada, a za to će biti potrebno čekati cijelu deceniju.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 16/10/2011