Šta to treba točno da znači kad momci od 22 godine napuste bend jer se žele posvetiti porodici i familiji? Huh. Neki novi biznis? Nepovjerenje u budućnost benda? Zasnivanje obitelji, ulazak u brak? Nešto sasvim deseto?

Šta god da značilo, frontmen Alex Good i gitarist Christian Royer su početkom 2014. napustili Texas In July, bend kojeg su osnovali i ostavili ga bubnjaru Adam Grayu i basisti Benu Witkowskome, još jedinim originalnim članovima. Drugi originalni gitarist Logan Maurer napustio ih je 2010. nedugo nakon prvog EP-ija "I Am", pa danas postavu čine samo dva osnivača. Novim pjevačem postao je J.T.Cavey, popularni youtube urlator (gostovao na nekim pjesmama The Ghost Inside), a gitaru svira Cam Welsh kojeg su bili posudili za turneju 2013. godine kada je već Royer nagovještavao svoj odlazak iz benda.
Međutim, sad koliko god se činilo da će ovim odlascima vitalnih stupova benda izgubiti na svojoj kreativnosti i prepoznatljivosti koja je bila takva kakva jeste, ova promijena je više nego dobrodošla: bend u ovoj novoj formaciji puno bolje zvuči i ustvari se stiče slika da su upravo vokalist i gitarist bili glavni kameni spoticanja. Sve ono što su se trudili na ranijim albumima zvučati poput August Burns Red i Every Time I Die, ovdje je otišlo u neku daleko drugačiju sferu. Ranije, primjerice nisu mogli sastaviti 3-4 kvalitetnije i dorečenije pjesme po albumu, a sada imaju barem dvostruko više solidnih i iznadprosječnih, te mada još uvijek zvuče poput nekih svojih velikih uzora, osjeća se da Texas In July konačno nešto novo i drugačije pokušava pridodati metalcoreu.

Kao i uvijek kad je ovakav žanr u pitanju, breakovi, tehnika i brzina su u epicentru, a ovdje su oni dobili u nekim trenucima urnebesne galope poput eksplozija "Sweetest poison", "Defenseless" ili primamljivih refrena s epskim nabojem u "Nooses". "The tightrope" nosi s još nekim skladbama jako dobro sročenu kombinaciju groove-hardcorea, a ista ima i laganiji dio s progressive elementima po kojima se uočava da je bend rapidno odmakao od prošlih radova. Gitare više nisu linearne, Welsh je donio mnogo 'savitljive' i fleksibilne melodičnosti na binarnom i kompaktnom planu (odlična tehnika u "Illuminate" i Angus Young-ovskom 'thunderstruck' komadu, naslovnoj "Bloodwork"), a to je u svemu dalo i poticaja bubnjaru da se zvijerski razmaše kao nikad prije.



Uvodna "Broken soul" izabrana je za prvi promotivni singl koji još donekle nastavlja stil prethodnog albuma "Texas In July" (2012, USA no.152) s brojnim breakovima, ali se uočavaju i redukcije, a kao što su redovito imali po jednu mekšu i neočekivanu pjesmu (prethodno je to bio instrumental "Repressed memories" u indie-rock formatu), ovdje je to ponovno instrumental "Decamilli" koji moguće predstavlja budućnost njihovog stila. To je prva pjesma s mekšim, atmosferičnim performansima i konačno jedinim naglašenim bas dionicama koje u metalcore produkciji često manjkaju, odnosno potisnute su u pozadinu, te sadrži sjajnu bubnjarsku solo rolu pokazujući da se i Adam Gray razvija u punom smislu. Ne samo kao metronomski usklađen 'animal', već i udaraljkaš koji umije napraviti, za sada sitan, ali bitan koncept nadogradnje.
I lirika je ovog puta daleko zrelija metaforički se zabavljajući s ovim odlascima koji su umalo razorili uspješnu uzlaznu putanju benda, te u prenesenom značenju govori o 'krvavom poslu' ostatka ekipe koja svim silama želi uspjeti. Bili su inspirirani tim događajima eksplodiravši u hardcore poete što pričaju i o unutarnjim demonima, te zlu koje se nadvilo nad njima, i očajem u bespomoćnoj situaciji kada je trebalo snimati album, te pronalasku 'prave žice' za vlastiti entuzijazam vjerujući da će im se kad-tad isplatiti. Naposljetku su napravili vrlo moderan metalcore album odvojivši se s posebnošću od gomile onih bendova s kojima su bili vrlo slični. Neki od njih su odustali i formatirali se u neke druge sfere, neki su se pritajili, a ovi momci iz Pennsylvanije su dotjerali u red sve one prijašnje nesklade i sad konačno mogu odahnuti upravo na onaj način kada istjeraš ili izađeš iz nečijeg života koji te neprestano gušio svojim ignoriranjem ili pretjeranim nametanjem tuđe volje. Prerano je reći, no možda je J.T.Cavey upravo ono što je Mike Patton bio u Faith No More nakon odlaska Chuck Mosleya...

Od sada, ovo će biti sasvim drugačiji i daleko zanimljiviji bend.

Naslovi: 1.Broken soul, 2.Sweetest poison, 3.Pseudo self, 4.Defenseless, 5.The void, 6.Inner demons, 7.Decamilli, 8.Nooses, 9.The tightrope, 10.Illuminate, 11.Bloodwork

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/09/2014