Kandidat za najbizarniji album godine, troljetke, pa možda i decenije. Od svega navedenoga osim biografije nećete povjerovati niti jednu riječ dok ne poslušate. A kad stavite cd u player... prvo će te pomisliti da vam se pokvario player ili da nešto nije u redu sa cd-om ili sa vašim programom za reprodukciju zvuka na PC-u...

Ako se odlučite da album poslušate do kraja, onda dobrodošli u svijet cattle-corea.

Shelton Hank Williams III ili samo Hank Williams (i skraćeno Hank 3) je unuk čuvene country legende Hank Williamsa. Osim što je objavio 10 solo albuma, te pjeva i svira sve instrumente kojih se prihvati, najpoznatiji je kao bubnjar supergrupe Arson Anthem sa Phil Anselmom (Pantera) s kojim se uortačio i u projektu Superjoint Ritual gdje svira bas gitaru. Imao je on još cijeli niz čudnovatih bendova, recimo Assjack i The Damn Band sa Duane Denisonom (The Jesus Lizard), te još desetak neobičnih underground postava sa kojima je svirao eksperimentirajući sa širokim žanrovskim rasponom od countryija, psychobillyija, preko punka i heavy metala sve do noisea, hardcorea i metalcorea. Neki od njegovih solo radova imali su izuzetno dobar prijem, te ga stoga Ameri najbolje znaju kao tipičnog country otpadnika, primjerice po albumima "Damn Right, Rebel Proud" (2008, USA no.18) i "Rebel Within" (2010, USA no.20). Do sada su mu djela potpisana kao Hank 3 bila uglavnom namjenjena country publici, a kada je u ljeto 2011. najavio da ujesen iste godine u jednom danu objavljuje 4 različita albuma, malo tko ga je shvaćao ozbiljno jer je samo mjesec dana ranije izbacio sedmi solo album, veoma prostački "Hillbilly Joker" (s podnaslovom "This Ain't Country"). Album je krenuo vrlo dobro s prodajom (USA no.62, country no.10), a onda je Hank 3 revoltiran zbog neproduljenja ugovora sa Curb Records poručio potencijalnim kupcima da ga ne kupuju, a ako su ga već kupili, da ga spale ili nekome poklone. Čudak. U ovo vrijeme kada svi gledaju da prodaju čim više, on radi skroz kontra...

I to je onaj zvanični dio priče, dok pravi paradoksi slijede kada se posluša ovaj album. Spomenimo, paralelno je objavio dvostruki "Ghost To A Ghost/ Gutter Town" (USA no.49) koji je kombinacija countryija i eksperimentalne glazbe, te "Attention Deficit Domination" (USA no.179) u Black Sabbath doom-metal stilu. Bilo je uočljivo još na ranije objavljenom "Hillbilly Joker" (izašao u proljeće 2011.) da je počeo vokalno šandrcati, a ovaj proces kidanja živaca nastavljen je i na naredna dva rada mada se ne zna točno kojim redosljedom ih je radio, no to i nije toliko bitno. Recimo da je prvo napravio onaj dvostruki album s prvim country poluvremenom, a onda je sve izokrenuo u eksperimente, pa je radni tijek usmjerio na doom-metal album, da bi na koncu definitivno 'puknuo' i napravio ovo nevjerojatno čudo.

Evo, sa sigurnošću se može reći da je Hank 3 izmislio novi žanr kojem je odmah kao revni i svjesni inovator patentu dao i odgovarajući naziv - 'cattle-core' iliti 'stočni-core' koji je jedna od najbizarnijih, najlucidnijih, a i najhrabrijih inovacija još od vremena prvih albuma The Residents, ekscentrizma The Pop Group, šašavoća Butthole Surfers i svih onih metamorfoza Mike Pattona od kada je počeo raditi solo nakon raspuštanja Faith No More. Radi se o abnormalnom križancu death-metala, grindcorea, cow-punka i thrasha sa elementima bluesa, countryija, te pomalo zaboravljenih akadijskih i kreolskih tradicijskih stilova - cajuna i zydeca. Shodno tome, ovo je posve ne-plesna glazba prilično otvorena za eksperimente i nadogradnje, a on je odmah pokazao nekoliko vitalnih karakteristika koje će se s vremenom razvijati u ultrabrzim, umjerenim i tromim tempovima. Ali najbitniji i najbizarniji dio svega ovoga je posve šašavi vokal. Uvrnut je do najekstremnijeg eksperimenta u kojem se očituje upotreba auto-tune efekta izopačenoga do nerazumljivosti. Elem, kada konačno zavrtite ovo čudo od 76 minuta, već nakon prvih par minuta će te poželjeti baciti cd u smeće misleći da je pokvaren, a možda čak i cd-player zamjeniti novim. No, niti u narednom pokušaju nećete dobiti ništa bolji rezultat, efekt će ostati isti i utvrditi će te da je to uistinu onakva glazba i zvuk kakav ste čuli prvi puta. Kroz guste gitarističke naslage distorzija koje variraju sa različitim tehnikalijama, naziru se basovi, ritmovi bubnjeva, blastbeatovi, a i ponešto pozadinskih synth linija (u funkciji imitiranja mukanja stoke) što je sve skupa uvijeno u ekscentričan format koji djeluje kao da će se svakog momenta raspasti u paramparčard. Stilski djeluje potpuno šlampavo, atonalno, disharmonično, nabacano zbrda-zdola, ali to baš i nije tako. Otprilike kao i u slučaju prvih The Residents albuma, Hank 3 se služi eksperimentalnom tehnikom gdje je nemoguće razdvojiti genijalnost od šarlatanstva i šalabajzanja, kaos suprotstavlja suptilnosti i u svem ovome metežu može se uočiti nekoliko vitalnih glazbenih osobina kao što su poliritmija, dodekafonija, pentatonika, minimalizam, kontrapunkt i improvizacija. Nije na odmet spomenuti da na ovome albumu Hank 3 svira sve instrumente, te kada se pažljivije seciraju njegove gitarističke i bubnjarske sekvence (a i vokalni vriskovi), primjećuje se da je izuzetno nadaren, duhovit i kreativan glazbenik. Uostalom, poslušajte neki njegov country album ili radove sa Arson Anthem koji su daleko čišći i jasniji.

A kroz čitav album su nafilani ultrabrzi samplovi mnogih poznatih američkih i kanadskih stručnjaka za aukcije, kao i nekih vodećih burzovnih mešetara, brokera, elektronskih stučnjaka i telefonskih operatera. Mi u Europi nemamo ovakve govorničke egzibicioniste i uglavnom ih tek tu i tamo viđavamo u nekim sekvencama američkih filmova, no takvi tipovi su dio jenkijevske tradicije. No, što to oni nabrajaju i sa kime se svađaju, to tek treba odgonetnuti, kao i sve one neurotične vokalne ispade Hanka koji reži i vrišti pored njih. Sve se čini da su to obične bezvezarije poput nabrajanja tko je koliku cifru dolara ponudio za ponuđenu robu na aukciji, koja tvrtka nudi bolje dionice na burzi, koja pada, koja se diže u bescjenje... Što je interesantno, ti samplirani vokali su normalni, nisu ubrzani i dio su svakodnevne govorničke retorike u dotičnim domenama.

A kada to prvi puta poslušate, čini vam se kako se netko opasno zavitlava sa vašim slušnim osjetilima i može se pričiniti da slušate kako tokom čitavog albuma netko bezglavo broji krave u stadu koje se neprestano komeša. Svi ovi glasovi su izvorni jer između svih njih postoje razlike koje dovoljno po intonacijama i bojama glasa očito dokazuju da su snimke živih ljudi, a što je također interesantno, Hank 3 ih je popratio relevantno u tančine sa odgovarajućim ritmovima i zvukovima što je bio vraški opičen zadatak.

Svi ovi akteri su hiperaktivni govornici koji u rasponu od nekih 10 sekunda izgovore i po pedesetak do stotinjak riječi, a ovaj inovator ih je kroz tijek albuma nazvao posprdnim stočarskim nazivima. Tako se pjesme zovu "Tim Dowler - crna krava", "Joe Goggins - je bik", "Dan Clark - 37 junica", "Mitch Jordan - branded" (naziv za stočara koji žigosa stoku užarenim željezom), "Jason Miller - kosi sijeno" (a ne travu, ha-ha-ha!), "Gwynn Howell - bikova muda", a tu je još najmanje po jednom sve njih kroz 23 pjesme nazvao 'ludom kravom', 'malograđanskim šljakerom u štali', 'prodanom kravom', 'priklanim govedom', 'teškom stokom', 'dugim rogom' (iliti po naški 'jebačem na baterije')... Uz sve ovo, Hank 3 se nevjerojatno šegači sa svima njima isporučivajući kroz sve ove abnormalne zafrkancije, tek tu i tamo poneku skladbu u kojoj se ne pojavljuju njihovi ultrabrzi glasovi, primjerice vrlo temperamentnu "Countin' cows" koja se nameće kao potencijalni hit-adut albuma (ha-ha-ha), ultra šašavu "Y bar ranch" (samo 49 sekundi) ili psihodeličnu "Moo you" sa zavijanjem stoke u kojima je sav smisao svojeg abnormalno šašavog 'stočarskog hardcore' stila prikazao u suštini onako kako ga je prvotno i zamislio. Ekscentrično, manijakalno brzo, po BPM-ovima čak brže i od svih onih death-metal blastbeatova, ali nevjerojatno spontano dorađeno mada se u prvi mah čini da je sve ovo zbrljano i glupo da gluplje ne može biti.

Glupost. Ovakve primisli mogu imati oni stočari koji u glavi nemaju tri čiste. Kritika ovaj album uopće nije shvatila jer je reagirala na isti način kao i svaki 'prosječni' slušatelj kada se nađe po prvi puta uhvaćen u koštac sa nečime posve novim, bilo da je riječ o slučaju Zappinog "Freak Out!", onih prvih The Residents albuma ili Mike Pattonovim ekscentrizmom. A spomenuti ću ovdje i genijalca Chris Connela alias Necroanal. Malo prošvrljajte. Ima jedna recenzija ovdje na terapiji. Žestok i neumoljiv electro/techno gabber/hardcore momak...

Ovo je definitivno novi žanr koji jeste spojen nezaobilazno uz death i grindcore, ali niti izbliza ne imitira njihove osnovne postavke. Čak se ne može niti govoriti da je riječ o metalu (nema izrazitih riffova i solaža), već samo iz nekih žanrova crpi ideju. A ona je kao takva na mjestu i potpuno originalna. Ne obazirite pažnju na live spotove izvješene na youtube-u, oni niti izbliza ne mogu dočarati ovo studijsko stočno ludilo.

Ovo morate poslušati, barem za informaciju. A od sada, počinje nova budućnost...

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 15/10/2011