'Očita nesigurnost' je prvi klasičan album ove američke supergrupe koja frca adrenalinom na razmeđi punka, hardcorea i metala u sirovoj garažnoj produkciji.

Nakon njihovog istoimenog debija iz 2008. kojeg oni sami ne smatraju zvaničnim albumom već EP-ijem sastavljenim od pjesama koje su objavili samo da im ne ostanu u garaži kao podsjetnik na jedan zajednički opako nabrijani session, tvrdili su da nisu sigurni hoće li nastaviti rad jer su sasvim neplanski oformili ovu supergrupu. Samo da podsjetimo, oni su Hank Williams III (bubnjar skupina Assjack i Superjoint Ritual), Mike IX Williams iz sastava Eyehategod i Outlaw Order (vokal), Phil Anselmo iz skupina Pantera, Down i Superjoint Ritual (gitara), te Collin Yeo iz Ponykiller (bas).

Međutim, veoma ohrabrujuće kritike i pozitivne reakcije na taj EP ipak su ih navele da se ponovno okupe, te snime konačno i cjelovit album na kome nema niti jedne pjesme iz prve faze rada. Pošto su ovo sve sami majstori koji su uvelike zadužili hardcore/ thrash i metal scenu u posljednjih 20-tak godina, njima je više nego očita etika svih ovih žanrova u malom prstu. I dalje su bijesni i ljutiti, punkerski drsko progovaraju o društvenim nepravdama (najtipičnije pjesme su "Isolation militia", "More than one war" i "Polite society blacklist"), a kratki i jezgroviti hardcore stihovi sročeni kroz fraze Mike IX Williamsa uglavnom su 'čisto' odvrištani vrlo brzo u jednom dahu tako da posve mogu probuditi onaj pomalo zaboravljeni osjećaj frustriranog tinejdžera koji ima podosta izgrađen socio-politički svjetonazor. Velika odlika svih ovih 17 veoma kratkih pjesama (u prosjeku oko minute i pol) je sirovost i gotovo lo-fi produkcija. Bez ikakvih poliranja, Anselmova gitara je odfrljena na visoke tonove koji paraju bubnjiće, njegovi riffovi su zaista odlični i u nekim kompozicijama su nadosnimljeni s još jednom razdvojenom gitarskom dionicom, a basovi su odsvirani s dosta slobodnog 'jamminga' koji donosi cjelovitu kompaktnu strukturu. Bubnjevi su možda malčice potisnuti u pozadinu, ali ništa zato; upravo s takvom garažnom produkcijom Arson Anthem su zadržali prljavi i sirovi zvuk koji podjednako korespondira i sa metalom i sa punkom na onaj način kako su zvučali bandovi u ranim 80-im godinama. Uz sve vitalne elemente bez ikakvog suvišnog šalabajzanja po nekakvim transžanrovskim stranputicama, Anselmo se umije baciti i u psihodelične momente koji doduše jesu kratki, ali vrlo slatki, čime se dobiva dubina i višedimenzionalnost zvuka (osobito u Black Sabbath-ovskim riffovima naslovne "Insecurity notoriety"). Aranžmani su im prilično kompleksni, puni vratolomnih gitarskih dionica i brojnih bubnjarskih prelaza, ali teku kao po loju bez ikakvog gubitka kinetičke energije. Jedini izuzetak je posljednja pjesma "Teach the gun (to love the bullet)" koja traje gotovo 4 minute gdje se na tromi ritam nadovezuju atmosferične gitare sa ultrabrzim riffoidnim hc-metal/ punk nabojem u tri navrata što pjesmi daje jedan poprilično rastgan format.

Ovih pola sata albuma prođe u hipu; sve pjesme su posve različite, kratke, urnebesno energične i jednostavno rečeno, to je ono što cijeloj suvremenoj metal-punk/ thrash sceni manjka. Dok mnogi bandovi odlaze u konciznost i matematički zvrzlane sheme, Arson Anthem su sve svoje iskustvo i poznavanje tehnički zahtjevnog terena pretvorili u sjajan podsjetnik na ljutu agresiju i uzbudljivu sirovost.

Raritet.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/01/2011