Nakon 3 godine evo nam i novog Pain albuma, 7. po redu u neredu. Njegov osnivač Peter Tagtgren (vokal, različiti instrumenti), inače frontmen švedskih metalaca Hypocrisy, godinama se šlepa na furke Fear Factory, Ministry, Rob Zombiea i Rammstein, te premda je ostvario nekoliko industrial 'hitića' ("End of the line", "Shout your mouth", "Same old song", "I'm going in"...), usput iskasapivši The Beatles "Eleanor Rigby", još uvijek glumata djetinjasto neodraslog perverznjaka koji pokušava zaustaviti biološki sat negdje oko 20-te godine života.

Ajde-de, sve je to razumljivo u kontekstu show-biza, no Peter uporno forsira uspjeh pod svaku cijenu radeći pretjerano napuhane i pompozno naglašene pjesme potencirajući himničnost za kritičnu, vrlo slabo naslušanu masu s parodirajućim tekstovima. Naravno, oni su toj 'kritičnoj masi' strahovito jezivi i turobni, ali se kroz njihova metaforička značenja ne može izvući nikakva simbolika. Katkad ima i nekih osmišljenih štoseva na granici crnog humora i sarkazma, no u većini slučajeva radi se o pretjerano egocentričnoj darkersko-šminkerskoj tematici koja pokušava istjerati demone ili šovinističko-seksističkim opservacijama čiji je osnovni poriv podsmjeh i omalovažavanje. To je negdje otprilike u rangu Rammstein tako da se ne može govoriti o nekoj relevantnoj ozbiljnosti. Spram njih, čak i djelomično slični naši riječki One Piece Puzzle imaju daleko prohodnije, konkretnije, zabavnije, jasnije i direktnije tekstove.

Naravno, sve ove parole jako dobro prolaze u sklopu sa AC/DC riffovima i industrial-metal/rock plesnom tempu pa će ih veoma dobro upiti generacija otprilike onih koji su se tek sada odvažili da pobjegnu od pažnje roditelja na 2-3 sata, usput popiju jednu pivu i zapale prvu cigaretu u životu. I onda odnekud netko im proturi ovaj bend koji im postane no.1 u životu očekivajući da će sve biti ovako sexy, mračno, mistično i drugačije od ostatka svijeta, a oni će samim time biti pripadnici specijalno izabrane vrste. Ovo sve me podsjeća na jedan sličan slučaj iz moje mladosti kada sam mislio da će Classicx Nouveaux osvojiti cijeli svijet. I čak to ima nekog smisla do neke 25-te godine života kada počinjete otkrivati da to i nema baš neki preveliki smisao. Onda uviđate da je to bila samo zabava za koju ste mislili da je ozbiljna koja vam s vremenom postaje pretjerano dosadna jer ste je čuli i doživjeli bezbroj puta. Nakon izvjesnog vremena se ogledate oko sebe i priupitate okolinu da li se sjećaju 'kako smo nekada drmali i otkidali na Pain', a oni vas u nevjerici pitaju 'ne sjećam se, šta je to bilo?'.

Jasna stvar. Treba imati pjesme, a Pain ih nema. Mada one izgledaju kao neznam što ekscentrično i posebno, one su tako linearne i blesave da ih niti najdrogiraniji Al Jourgensen ne bi potpisao. Neke od njih aludiraju na hitove koji to nikada neće postati (recimo "Feed the demon"), ali s obzirom da u svijetu postoji dovoljna količina mulaca kojima 2-3 riffa i urlik ranjene zvijeri uz industrial electro pozadinu znači više od svetog pisma i porcije kuhanog krumpira kojeg dobiju od svojih roditelja, onda se niti ne treba čuditi ako pjesme poput "The great pretender" u stilu pljunutih Killing Joke s vremenom pokupe uspjeh. Oh, mama mia, kakvo je ovo sranje iz pjesme u pjesmu; ovako blesave tekstove ne može napisati niti Vuco, primjerice naslovnu 'ti živiš samo dvaput'. A o AC/DC nabrijanoj "Dirty woman" mogli bi se nadmetati svi oni ex-Yu foliranti koji su nešto pokušavali slično napraviti imitirajući legendarnu australsku bandu (od Čorbe, Generacije 5, Atomskog skloništa do Opće opasnosti). Ne kažem da je ovo odlična pjesma, ali je u kontekstu albuma zaista posebna i kao takva može proći. Inače, svi riffovi i melodije crpe baštinu iz ostavštine hard-rocka 70-ih, s mnogo popeglane produkcije i himničnih refrena na koje ne možete ostati ravnodušni, tako da je uspjeh ovog albuma zagarantiran. Samo dokle?

Recimo da ukus običnog rock slušatelja seže maksimalno do Nirvane i Metallice. Znači tu je uključena i sposobnost raspoznavanja nu-metala, industriala i elektronike, otprilike. Možda i nije potrebno, ali može poslužiti. No činjenica je da ovaj album ima i dopunski cd s kojim Pain potpuno pokazuju svoju blesavoću. Na njemu se nalaze 4 elektronske remix verzije pjesama "Great pretender", "Dirty woman", "You only live twice" i "Leave me alone" koje djeluju kao da su ih napravili Colonia i Depeche Mode. Ali kada uslijedi kasapljenje sa živom verzijom "Eleonor Rigby" sa Sundown Festivala 2008., počinje prava recesija zvuka koja se nastavlja sa "Follow me" (majko mila kako je to neoriginalno), a finišira sa užasno preseratorskim mačoidnim i iskompleksiranim live zapisom iz 2009., pjesmom "Bitch" na čijem početku ovaj veliki egocentrik Peter pita publiku 'ima li žena u publici?'. A nakon što dobiva gromoglasan odgovor, kaže im ' ova pjesma se zove 'Bitch', ali sa tako kenjatorskim vokalom i akcentom kao da slušate neke od znamenitih frontmena sa hrvatske hard-rock scene.

Ako ste shvatili, a jeste, ovo je album za muškarčine, jebače na baterije, frajere i seljake. Zabavan je poput seoske zabave u Sunji, Kalinovcu i Molvama, mjestašcima koje na prste nogu i ruku (nekih recimo 5-6 priležnica) mogu izbrojati sve stanovnike koji u kući imaju kompjuter i slušaju nešto što se zove rock. Ili otprilke tako zvuči. Uključujući i Crvenu jabuku, Dugme i Divlje jagode.

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 27/09/2011