Plesni afrobeat sa math-rock strukturom u eksperimentalno nabijenom temperamentu kroz 8 pjesama donosi snažan socio-politički odgovor na korumpiranu Ameriku i pasivne promatrače.

Skeletons je prvotno bio solo projekt Matt Mehlana, glazbenika i režisera sklonog vrlo ekscentričnim eksperimentima, a datira od 2001. godine kada je pohađao koleđ u Oberlinu (Ohio, USA). Mehlan je inače iz Chicaga, Skeletons potpisuje s adresom u Oberlinu, a posljednjih godina živi u New Yorku. Nakon što je 2002. objavio debi album "Everybody Dance With Your Steering Wheel" kao samostalno d.i.y. izdanje, pridružuje mu se nekoliko glazbenika te proširuje ime na Skeletons & The Girl-Faced Boys. Jedno vrijeme je radio pod nazivima Skeletons And The Kings Of All Cities i Skeleton$, a kada održava koncerte s pratećim sastavom tada koristi ime Skeletons Big Band.

Bez obzira koje ime koristio, ovo mu je 8. studijski album kojeg je napravio još sa 3 glazbenika (Jason McMahon, Tony Lowe i Jonathan Leland), a izdavač je nakon 7 godina ponovno lokalna nezavisna etiketa Shinkoyo iz Oberlina koja je objavila njegova (ili njihova) dva albuma - drugi "Life And The Afterbirth" (2003) i treći "I'm At The Top Of The World" (2004). Za informaciju, dva naredna "Git" (2005) i "Lucas" (2007) izdani su za Ghostly International Records, ali kako nisu ostvarili očekivani komercijalni proboj, Mehlan je iste godine realizirao satiričnu parodiju na pop industriju u obliku albuma "Diety Of Hair" kojeg je plasirao putem free-downloada na oficijelnoj web stranici benda.

Sa glazbenog aspekta, zvuk prilično šara različitim varijacijama, tako da je najjednostavniji opis eksperimentalna glazba. Ranije je tu bilo free-jazza, poliritmije, afrobeat zvukova, go-go shema, a ovdje je prisutan stanoviti indie-pop sa afrobeat tempovima u neobičnim aranžmanima koji se poigravaju minimalističkim strukturama. Od instrumentarija se koriste bubnjevi, akustične i električne gitare, piano, klavijature, bas gitara, priručna pomagala, zviždaljke i povremeni clap-hands efekti, a što se globalnog kostura tiče, mora se primjetiti da instrumentalisti vole rabiti math-rock tehniku s proračunato odmjerenim melodijama koje adekvatno nadograđivaju u slojevima. Ponekad to zvuči tehnički dosta zvrzlano, primjerice u 7 i pol minuta dugačkoj "Grandma" gdje se prvo naigraju sa math-rock postulatima, a onda sve prebace sa jednim poduljim eksperimentalnim Zappovskim sympo-rock breakom u ambijentalnu laganicu nalik na post-rock s elementima jazza. Inače, tijekom cijelog albuma relativno pravilno usmjereno baziraju math-rock tehnikalije zavisno o tempovima koji se ne udaljuju od neke umjereno srednje ritmike taman za laganu đusku.

U principu, ovo i nije toliko zahtjevna glazba kada se raščlani po segmentima, ona na ljudsko uho može djelovati poliritmično i može stvarati kontraritmički efekt nalik na standardne afrobeat detalje, no od svega najviše u uho ulazi fini, ugodni i tanani brit-pop vokalčić Mehlana i njegovi društveno-politički i socijalni tekstovi. Evo u uvodnoj akustičnoj "L'il Rich" opisuje jedan krvavi događaj u kvartu za kojeg nikoga nije bilo briga. Dakako, on ga je ispričao na filmski način kao što to ekscentričnom režiseru njegovog kova i dolikuje. Dotični L'il Rich je dobio hitac u lice, pao mrtav u autobusu i tako je ostao nekoliko dana ležati u lokvi krvi dok su putnici morali hodati preko njegovog trupla. "Walmart and the ghosts of Jimmy Damour" opet opisuje događaj kada je zaposlenik Wal-Marta pregazio jednu osobu, ironično na crni petak 13., a "Barack Obama blues" je ljevičarski orijentirana pjesma koja cijelom albumu daje pečat sa istraživanjem temelja ljudske prirode, oštrim realizmom priča o korumpiranoj vlasti i problematičnim interakcijama ljudi kao mase kojoj se svakakvi glupi ideali mogu nametnuti i prodati zdravo za gotovo.

Premda se sve skupa ovo ne može smatrati pop glazbom, zbog finoće tonskog izraza ipak je bliskija ovom fahu nego li rocku, a eksperimentalni fragmenti kojima frca svirka dodaje joj artistički smisao sa sklonošću ka avangardi. Neke od ovih pjesama imaju vrlo snažne poruke koje su očito rađene u maniru običnog građanina koji im dodajući grozno jeziv scenarij imaju šlih osviještenog evergreena kakav je recimo bio Lou Reedov "Walk on the wild side" kada je malo tko 1973. znao protumačiti šta znači izraz 'giving head'. Vjerojatnost je da u trenutku izlaska albuma (proljeće 2011) slušatelji nisu zapazili dugotrajnost ovih pjesama bazirajući se prvenstveno na fabuli i lirici prepunoj filmskih scenarija. Ti događaji, mada djeluju pretjerano nabijeni akcijom, nasiljem i političkim otporom, pokazuju 'ono nešto' o čemu se može razvezati podugačka kritika o društvenoj slici Amerike na početku 21. stoljeća, a njihov odjek vjerojatno će biti jasniji za tko zna koliko godina.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/09/2011