home > mjuzik > The Sequence Of Excess Emotions

kontakt | search |

LIHEN: The Sequence Of Excess Emotions (Slušaj najglasnije, 2011)

Samo (kata)strofa od benda koji je na trećem albumu trebao pokazati zrelost i adekvatan pomak.

Dvije godine nakon sasvim solidnog drugog albuma "You Better Throw Smile Off Your Face Before I Nake It Off", niški Lihen ponavlja besmislene greške. Od ovog trećeg albuma s nestrpljenjem, a i pritajenim nadama, očekivao se pun pogodak koji bi svjedočio o zrelosti ovog kompozitorskog dvojca, no izuzev nekoliko skladbi, nije se dobio ama baš nikakav pomak unaprijed. Činjenica je da su oni dosegli taj jedan stupanj poput djeteta koje još uvijek puzi i uči hodati, ali nikako ne uspjeva trčati.

Stvar je naime ovakva: na album je uvršteno 24 broja od čega su skoro desetak kratki govorni skitovi od po nekoliko sekundi koji još i imaju neke simbolike, no osim prvog dijela albuma na kojem se nalazi 4-5 konkretnijih pjesama, ostatak materijala je sasvim neshvatljiv promašaj kakvog ne bi niti najlošiji demo bend stavio na svoju kompilaciju teško prohodnog materijala. Riječ je o akustičnim kompozicijama koje su posve nedorađene i sa prvim, recimo solidnim dijelom albuma nemaju ama baš nikakve veze.

Uistinu mi se ne da secirati i mrcvariti ovo štivo, šta su autori htjeli napraviti, ali rezultat je razočaravajući. Četiri prva komada su nešto poput eksperimentalnih igrica nalik na Cabaret Voltaire samo s razlikom što su svi iznimno kratki i nedorečeni (malo vokalnih solo skitova, malo igranja s minimalističkim ritam-mašinama, poneka synth melodijica), a onda dođe obećavajući 1/1 ritam sa sirovom shuffle gitarom a'la Gang Of Four u pjesmi "Cut's from disfunction" s vrlo dobrim tekstom koji je čak i sasvim simpatično interpretiran kao frustrirani spoken-word komad, no neshvatljivo je da traje skoro 9 minuta. Osim toga, u njoj nema bas gitare, cijeli drajving se svodi na ritam mašinu i sirovu gitarsku svirku, a to sve skupa donosi strahovitu monotoniju u kojoj osim, ajde, zanimljivijih mračnijih vokala nema ama baš ništa što bi držalo vodu. Jedan od istinskih pogodaka albuma je "Step by step" u rasplesanom house tempu sa vokalnim loop efektima, prilično razdraganom melodijicom i nešto mračnijom bojom syntha što sve skupa po atmosferi i performansu nalikuje na čuveni "Yashar" Cabaret Voltaire (naravno verzija s albuma "2x45"), ali nažalost tamo iz demo kutka Balkana. "The man with the lightning" ima čvrsti house ritam, distorzirane gitarske pop riffove i polumelodične Aleksandrove vokale asocirajući sve skupa na recimo neki poluproizvod New Order, ali za Boga miloga, ova repeticija je u tom vražjem q-base ili kojem već programu nafilana na 8 i pol minuta s tek nekoliko efektića synth-piana koji služe kao kraći intermezzo epiteti. Onda, skladba "Wir atomkinder" koja je nekakav funk pokušaj revaloriziranja onog užasnog perioda Gang Of Four s najlošijeg albuma "Hard" (1983) još ajde-de može nekako proći, te i jedna od završnih "Dr.Kenneth Kwaky Spam" u kvazi spoken-word izdanju sa repetativnim ritmičkim taktovima i raštelanom svirkom gitare, no ostatak materijala je čisto mučenje bez ikakve komercijalne, a ponajmanje umjetničke osnove. Nije me briga da li su se samo zafrkavali, ali na album staviti demo gluposti koje pokušavaju biti nekakva americana (primjerice "Girl of murdered love masterpiece - dedicated to Johnny Cash") ili akustični psycho nalik na Galaxie 500 ("A frame emptiness") u ovako lošim izvedbama, jednostavno su neoprostive greške i promašaji. Taj drugi dio albuma više odgovara onom Brlog Records čoporu koji je raštelan, nemelodičan, rastrgan neujednačenom lo-fi produkcijom i vrlo malo ima smisla za ugođen sluh. To čak nisu niti eksperimenti, već zbrda-zdola sročene kompozicije koje su sa nekoliko bijednih živih snimaka (uglavnom gitare i vokala) pomoću kompjuterskog programa uobličene u nešto što zvuči kao kompozicija.

Iskreno, ovaj drugi dio albuma je potpuno bezveze i bez ikakvog umjetničkog ekscentrizma mada se čini da on tu negdje stalno 'lebdi'. Nema smisla. Apsolutno. Puno truda za ništa, što je na koncu pojelo i uništilo onaj sasvim solidan alternativan dojam prvog dijela albuma.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 17/09/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*