home > mjuzik > Superfiction

kontakt | search |

COLD: Superfiction (Sonic Star/ Eleven Seven Music, 2011)

Povratak benda koji je u jednom kratkom vremenskom periodu bio na pragu velikog svjetskog uspjeha eklektičan je pokušaj uskrsnuća nakon 6 (pre)dugačkih godina diskografske pauze kada se izgleda već i zaboravilo na njega.

Pomalo je žalosno što se za ovaj američki post-grunge bend iz Jacksonvillea (Florida) zna uglavnom po hitu "Stupid girl" (2003, USA no.87) koji se svojevremeno dobro izvrtio na Viva i MTV, te im je bio jedini top-100 singl u Americi. S druge strane, bend je imao sijaset odličnih pjesama, singlova i barem dva sjajna albuma (od ukupno 4 iz prve faze karijere), a ova je ubjedljivo jedna od najlošijih koju su ikada napravili, no Geffen Records ju je uspio proturiti u jeku nu-metal/emo hypea kao bombončić za uglavnom tinejdžersku i post-adolescentnu publiku.

Bend su 1996. pod imenom Grundig osnovali Scooter Ward (vokal, gitara, a kasnije i klavijature), Jeremy Marshall (bas) i Sam McCandless (bubnjevi) koji su tijekom čitave dosadašnje karijere činili konstantno jezgro. U tim počecima su se mnogo družili sa sugrađanom Fred Durstom kada su i Limp Bizkit još bili demo bend, a ovaj ih je veoma ushićen njihovim pjesmama preporučio producentu Ross Robinsonu. Interesantno, i Robinsonu su se dopale njihove dvije akustične demo pjesme "Check please" i "Ugly", te je bend uspio nagovoriti da se prekrste u Cold nakon čega im je snimio istoimeni debi album koji je prvotno objavljen za lokalnu nezavisnu etiketu Flip. Kako etiketa nije imala nikakvu adekvatnu distribuciju, Robinson je album uspio uvaliti ni više - ni manje A&M Records, no niti u tom drugom pokušaju album nije uspio ostvariti nikakav zapaženiji rezultat. Na američkom top-200 najprodavanijih albuma se nije pojavio, dok je u Britaniji došao samo do pozicije no.146. Album je 2010. reizdao Interscope Records.

Po mnogima, uz dva najbolja rada, EP-ijeve "Oddity" (1998) i "Project 13" (2000, oba za Flip), prestaje njihova 'nevidljiva' faza, njuši ih Geffen Records koji ih 2000. prima pod svoj krov alternativnih rock izvođača i financira im kompletnu infrastrukturu drugog albuma "13 Ways To Bleed On Stage" (USA no.98, UK no.85) koji izlazi koncem iste godine. Na albumu se kao glavni gitarist pojavljuje Terry Balsamo koji je prije toga jedno kratko vrijeme proveo u Limp Bizkit, a mnogi kritičari s pravom smatraju da je album jedno od nekoliko najvitalnijih i najkvalitetnijih post-grunge ostvarenja. Najveći uspjeh ostvarili su sa narednim, trećim albumom "Year Of The Spider" (s nesretnom "Stupid Gril") koji je 2003. na veliko iznenađenje dospio do USA no.3 i dosegao je za ovako malen i nepoznat bend tiraž od pola milijuna primjeraka, a onda su iznenada krenuli problemi. Nakon što je singl "Stupid girl" kojeg se bend gotovo odrekao postao hitom (a klinci su si mahom počeli tetovirati pauka, zaštitni znak benda), Ward i ekipa su pokušali ljagu sa svojeg imena sprati sa video spotom za singl "Suffocate", no čelnicima Geffena se ta ideja nije svidjela, te osim što im ga nisu htjeli financirati, ugovorom su im zabranili snimanje bilo kakvog spota skinutog sa albuma. U razdoblju kada je bend bio na pragu velikog svjetskog uspjeha kojeg je valjalo pogurati još samo sa dva-tri adekvatna hit aduta kakve su imali na albumu, došlo je do zahlađenja odnosa na relaciji Geffen - Cold, a potom i do međusobnih koškanja i nerazmirica unutar benda. Sve je uglavnom okončano tako da je Balsamo napustio sastav sa drugim gitaristom Kelly Hayesom (Balsamo je nastavio raditi sa bendom Evanescence), a jezgro ekipe je u novoj postavi sa Matt Loughranom i Eddie Rendijem nakon podosta žučnih rasprava i natezanja potpuno revoltirana raskinula ugovor sa Geffenom i ujesen 2004. potpisala za Lava Records (label Atlantic Records).
[  ]

Četvrti album "A Different Kind Of Pain" objavljen sredinom 2005. trebao je biti pun pogodak kojim je Cold htio uzvratiti odgovarajući revanš Geffenu, no osim što je dosegao USA no.26, sav prateći promotivni posao je jednostavno propao. Atlantic Records nije bio zainteresiran da im osim video-spota "Happens all the time" financira išta više, čak nije bilo niti drugog singla, a distribucija u Britaniji, Europi i po ostatku svijeta je nevjerojatno traljavo odrađena. Neki izvori tvrde da je predviđeni tiraž od 200.000 primjeraka za britansko tržište posve aljkavom greškom raspoređen za distribuciju po cijelom svijetu, tako da se album nije niti pronašao na britanskom top-200 jer je na otoku u opticaju bilo svega nekoliko tisuća primjeraka. Posve ogorčeni ovakvim neshvatljivim marketinškim propustima, 17.XI 2006. obznanjen je službeni razlaz benda, te je razvrgnut ugovor sa Atlantic Records. Scooter Ward i Sam McCandless su počeli raditi zajednički projekt-bend The Killer And The Star (prvo ime im je bilo The Witch, a potom When November Falls).

Ipak, hiatus benda nije dugo trajao, vratili su se početkom 2009. i nekoliko puta mjenjali postavu, sve dok se 2010. nije ustalila sa Wardom, McCandlessom i Marshallom kao jezgrom kojima su se priključili gitaristi Zach Gilbert i Drew Molleur. Priprema povratničkog albuma trajala je punih godinu dana, te je "Superfiction" službeno objavljen 19.VII 2011. za Sonic Star koji su sav distribucijski i promotivni dio posla prepustili Eleven Seven Music.

Nakon svih ovih peripetija sa izdavačima, razlazom i ponovnim okupljanjem, divno je za primjetiti da je Scooter Ward ostao sasvim normalna i prisebna osoba koja i dalje umije pisati dobre i veoma lijepe pjesme. Međutim, sve ove aveti nesretne prošlosti vidljive su na albumu koji je očigledno urađen s velikim kompromisima. Nedostaje mu sirovosti i energije kakvu je imao klasik "13 Ways To Bleed On Stage", ali je zato veliki napredak u odnosu na "A Different Kind Of Pain". Sasvim je jasno da se Ward neprestano nalazio u dilemi čemu da posveti veću pozornost s obzirom na sve one neočekivane marketinške štoseve i propuste koje su pratile bend. Kada se album posluša, evidentno je da je pokušao napraviti album koji će po svim parametrima zadovoljiti sve te kriterije, pri čemu je, mora se primjetiti, bend veoma mnogo izgubio zatvorivši se u magični krug od 3 i pol minute po pjesmi. Polovica albuma sa baladičnim pjesmama "Delivering the saint", "So long June" (previše nalikuje na tugaljive The Beatles + brit-pop hordu sa sympho/progressive-rock elementima), potom tinejdžerski utučeni grunge/gothic/emo "The park", te završna "The ballad of the nameless" (sa Wardovim piano melodijama) su preveliki i sasvim nepotreban okršaj na komercijalnom nivou poput Nickelback, no zato je druga polovica napravljena daleko bolje.

Krene li se od sjajnog otvarača "Wicked world", prvog singla koji ima veoma intrigantnu gitarističku tremolo pozadinu, može se s pravom pomisliti da su se Cold vratili u punom svjetlu. Moderan zvuk, nabijen moćnim gitarskim riffovima i relativno snažnim tempom pojačanim zanimljivim ritmičkim efektom (nemam pojma po čemu McCandless udara, možda tambourinu zaljepljenim za okvir doboša, a možda je i ritam-mašina), te sa uvijek dostojanstvenim, polušmekerskim senzibilnim Wardovim vokalom asocirajući na Morton Haketta (A-Ha) i Chris Martina (Coldplay) koji se oprobavaju u grungerskim vokalima. "What happens now" je stara Cold škola i predstavlja njihov karakterističan zvuk sa disonantno razgaljenim melodijama, ambijentalnim interludijima, pletećim basovima i naglašenim refrenima kojima malo manjka da ne postanu pompozni. Na svu sreću, Cold su uvijek znali pronaći granicu dobro odmjerenog ukusa da ne zastrane u kičeraj. Drugi singl "American dream" je sa pratećim vokalnim zborom previše okrenut ka pomodarnim MTV trendly bendićima tipa The Calling, D4, Keane i sličnih i tu je velika greška jer pjesma u svojoj suštini ima dobar potencijal. "The break" počinje mračno i intrigantno sa atmosferom koja ima kombinaciju Soundgarden ("Slaves and bulldozers") i Nirvane ("Come as you are") sa Black Sabbath/ Alice In Chains tromim ritmom, no osnovni kontekst pjesme je kao i u većini materijala navučen na komercijalni teritorij, tako da pjesma na koncu konca postiže mainstream efekt. U taj pretinac boljih pjesama može doći još i "Welcome2MyWorld" sa rastućom gitarističkom dinamikom koja zalazi pomalo i u Muse teritorij, te ponajbolji komad "Emily", balada koja je zvjerski napravljena u rangu Soundgardenovog megahita "Black hole sun". Pjesma spada u rang njihovih najboljih ostvarenja i sasvim sigurno će kad-tad isplivati na površinu. Najmračnija i najtromija, gotovo sludge/doom "The crossroads" zazvuči opet pomalo na Alice In Chains + Black Sabbath, ali u njoj se Ward pogubio na vokalu; otpjevana je premekano s obzirom na težinu teksta i psihodeličnost gitarskog rada. Pred samim krajem albuma smještena je laganija, najljepša od svih pjesama "Flight of the superstar" koja izlazi iz kompletnog opusa u indie-rock gdje se ukrštavaju Coldplay, Radiohead, U2 i The Cure utjecaji, te ima dvojaki, vrlo čudnovati ritmički aranžman. Kada pomislite kako će se pjesma 'zalaufati' nakon obećavajućeg atmosferičnog post-rock/brit-pop uvodnika sa veoma senzibilnim, gotovo transcedentalnim tekstom i Wardovim vokalom nalik na Bona, ona se u drugoj minuti pretvara u raskošnu indie/dream-pop/shoegaze psihodeliju koja sveskupa traje samo 3 i pol minute. Nevjerojatno, a očekuje se barem još četiri-pet-šest minuta lebdjenja, levitiranja i šaranja po mašti... Pjesma definitivno izlazi iz klasičnog post-grunge stila Cold u pravi britanski šmekerski indie, kako god da ga nazivali, pop ili rock, svejedno je.

I sad na kraju, teško je reći da su Ward i ekipa profulali svoju zadaću. Bend su koji je nesretnim slučajem okolnosti bio šikaniran od maltene velikih zvijezda do nekakvih potrčka koji su služili velikim etiketama za jednomjesečni užitak bez kredita, tj. da traje, koliko može trajati. Sumnjam da je Geffen, a pogotovo Atlantic Records uvidio njihov potencijal, a na koncu konca, sav taj show-biz je uništio veoma dobar bend. S ovim drugim početkom su se 'našli' negdje na pola puta da ponovno pronađu svoj stari sjaj, a nedavno je Ward publici izjavio sljedeće: 'mislite li da je meni kao vama? Jedino što možete osjetiti je da krvarim na pozornici'.

Nije lako ovakvom bendu nakon svega što su proživjeli. A da su opstali i ovakav album napravili nakon ključne 2005., danas bi možda bili zvijezde poput Muse, Breaking Benjamin, Disturbed i Nickelback (u daleko kvalitetnijoj varijanti).

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/08/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Revelations of the Mother Harlo

VITAM AETERNAM: Revelations of the Mother Harlo (2022)

| 19/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Lo-fi ispovesti

VELIBOR NIKOLIĆ: Lo-fi ispovesti (2022)

| 18/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Radiate Like This

WARPAINT: Radiate Like This (2022)

| 17/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Metal infekcija

KAMÄRADI: Metal infekcija (2022)

| 16/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Apologetica, EP

PATRISTIC: Apologetica, EP (2022)

| 15/05/2022 | marko šiljeg |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*