Prvo što upada u uho je nerazmjerno šuplja produkcija, a onda tek sve ostalo. Možda nekome za standarde domaćeg rocka ovo zvuči dobro, no u odnosu na fah svjetskog progressiva, hard-rocka i uvjetno rečeno alternativnog rock menija, ovo je u produkcijskom pogledu na nivou ex-yu bendova koji nisu imali šansu zaputiti se u neki švedski, talijanski, njemački, švicarski ili londonski studio po 'pravi zvuk', već su skrpali nešto, mahom uz plastično tupe ritam mašine ili vrlo loše snimljene akustične bubnjeve albume koje je jedino spasio poneki hitić odigran u TV emisiji "Hit meseca". Neki od takvih primjera bili su zagrebački bendovi Tora i Regata koji su bljesnuli negdje 1983-4 i potom su se jednostavno zagubili. Uz album je dostavljen i veoma fin info koji me iznenadio sa nekim podacima da na primjer bubnjar Dario Blažević zvuči poput Lars Urlicha (iz Metallice, naravno), a da bend po stilu balansira između američkih proslavljenih hard-rock/progressive vedeta Seether's, Breaking Benjamin i Staind, no kad sam prvi put poslušao album, ostao sam doslovce zabezeknut. Tko tu koga za nos navlači? Ne želim se uopće uplitati u diskusiju i razglabanje, ali ovo je udaljeno i od Larsa, a i od Amerike upravo onoliko koliko odavde do tamo ima morskih milja i kopnenih kilometara.

Jest da se bend potrudio napraviti relativno fine komercijalne pjesme koje karakteriziraju nonšalantne solističke dionice gitara koje su osnovni vodeći stup melodija i ima ih u dostatnoj količini, te da su tekstovi bolji dio cijele infrastrukture (kako koji), ali očito je tu netko nešto gadno zgriješio po pitanju produkcije. Sve su to veoma lijepo zamišljene pjesme, odlično su odsvirane, ali kad dođavola u svakoj od njih se osjeti kako se bend očito nije adekvatno snašao u studiju da tu istu energiju i emociju prenese na finalni rad. Čitajući zasebno tekstove bez slušanja tonskog zapisa, stvara se osjećaj da je Progress neki nabrijan bend koji inteligentno spaja pobunjenički revolt opakog hardcoreaša sa emotivnim, a u najvećem slučaju sa racionalno posloženim individualnim preokupacijama, no u ovom slučaju, rezultat je sveden na Potemkinova sela. Kad mi niti nakon 5-6 preslušavanja ama baš niti jedna pjesma nije ostala u uhu, a sve zbog produkcije koja je u razini prosječnog demo benda, dojam kojeg je na mene ostavila "Anamorfoza" (šta to uopće znači, ako bi trebalo nešto značiti?) je otprilike isti poput nekadašnjeg pretencionizma Đuleta iz Van Gogh još u vrijeme ex-Yu.

A evo, ako se baš mogu izdvojiti neke pjesme, to su "Dio nas" zbog punkersko-hardcoreaški angažiranog teksta o promjenama i uvodna "Vukodlak" sa sjajno sročenom lirikom koja je ustvari metafora o jadnom Hrvatu na kojeg se srušilo sve što se srušiti može. Ista ima skroz blesavu završnu ariju 'eeeee-eeee-eeee' koja ničemu ne služi. Ajde dobro, i "Novac" se može izdvojiti. Socijalna je pjesma, doduše zvučno letargičnija i kao takva može proći, no i ona ima opet taj šašavi vokalni završetak 'pa-pa-pa-ra-pa-pa'. Ko Đule koji se nekad furao na Bona. Ili ko' Bodalec kad se napije pa zaboravi tekst, a bilo je slučajeva i Mileta Kekina da je znao pijan mumljati nešto vrlo slično (postoji jedan originalan tonski zapis o tome). Tipični balkanski mainstream koji čak nije niti u funkciji neke himničnosti, niti arena-rocka, ali pokušava takvim biti. Joj, ma dajte dečki, kaj niste mogli izmisliti nešto originalnije? Ima tu i laganih pjesama, ali sve skupa djeluje kao da je netko sjeo za taj prokleti miks pult i odlučio da Progress mora zvučati kao malo bolji i rockerskiji Merlin (u slučaju pjesme "Vječnost"), taman negdje poput Opće Opasnosti, pa i EKV (pjesma "Kajem se"), a ne opet onako divlje poput Majki koji oko sebe skupljaju lošu vibru ko' Nick Cave. Ma, da.

Bend je očigledno žestok na živim svirkama kada svira "Vukodlak", "Anđeli", "Kajem se", "Dio nas", "Hej!" i "Sunce", ali to ovdje uopće nije prikazao. Produkcija je uništila neke prilično dobre pjesme. To treba zvučati drugačije, moćnije, nabrijanije i ne ovako plastično kao da cijeli zvuk izlazi iz kartonske škatulje.

Osim toga, bend uopće nema kompleksne aranžmane kao što to zahtjeva klasični progressive-rock mada po melodijama priziva natruhe Muse i već navedenih imena. Gitaristi Progressa čine jezgro melodijske ljepote, ali se treba nadati da je ovo samo prvi mačić koji se... zna se.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/07/2011