Vjerujem da nisam bio jedini kojeg je ovaj bend po imenu asocirao na onaj grozomorni projekt Tonči Huljića sa Petrom Grašom, Goranom Bregovićem i još nekim zvijezdama zabavnjačke estrade. Iz sasvim subjektivnih razloga neću mu navoditi ime, imate google pa potražite ako vas zanima. Takvu reklamu ne dajem besplatno, oni sve jako dobro i masno naplaćuju, pa zašto da im dajem promo za džabe jer ga nema niti u stare babe?

Nego, ovdje se radi o uistinu sjajnom beogradskom dvojcu koji će sasvim sigurno, vrlo brzo zakucati na ladicu vašeg cd-playera ili se pronaći pohranjen na vašem hard-discu poput Idola, Orgazma, Šarla ili Kičme, mada glazbeno nemaju ama baš nikakvih sličnosti. Više sa slovenskim legendama Borghesia i Laibach koje je malo tko u bivšem komunizmu slušao, a pa, vidiš vraga, ja jesam i kupovao sam njihove ploče jer su mi bile jako interesantne. Moguće da će vas Hashish Club dočekati sa smješkom na licu i poticajem u glavi. Vjerujte mi, ovo je odličan materijal u kojeg vrijedi uložiti 40 kuna koliko košta cd kod Zdene Franjića. Profitirati će i Zdena i bend, a i cijela underground scena. Ovakvih bendova mora biti i hvala ti dragi Bogek kaj si nam dal ovakov bend.
Duet čine umjetnici pod imenima Maestro & Maniac koji rade glazbu i oko sebe okupljaju ljude i glazbenike različitih afiniteta koji se žele i znaju izražavati tako da od vas, dragi slušatelji, ne rade idiote i budale ko' Tonči Huljić i Brega, već svjesne i inteligentne osobe. Tako im se ovaj mini albumčić u trajanju od 26 minuta odlikuje jezičnim različitostima na engleskom, srpskom i nekom, meni nepoznatom jeziku, lirski je usmjeren na urbanu inteligentnu spiku i individualne preokupacije, a 'između redaka' se osjećaju i natruhe socio-političkog angažmana. Na neki način je jako dobra zajebancija s ozbiljnim korijenima sofistikacije i metafora, ono što se kaže, prava hrana za moždane vijuge. Tjera na razmišljanje o životu, okolini i ovom jedinom svijetu u kome živimo. Nema prigovora. Nedavni albumi koji su ovako riječito i inteligentno napravljeni na teritoriju ex-Yu, po meni su Boa ("VII), Elemental ("Male stvari" i "Vertigo") i Aleksander Cepuš ("Stand By Comedy"), a tu negdje na dohvat ruke vidim i subotički bend Ljudske potrebe, novosadske DreDDup ili bosanski Kleimor. Ali ništa s njima nije povezano kao u priči o recimo hardcore-punku gdje svi bendovi zvuče skoro pa jednako.

Glazbena poveznica je u osnovi electro-industrial različitih stilskih profila uključujući anologni i kibernetički zvuk (gitara, distrozija, synthovi, ritam mašine, živi bubnjevi, ritam mašine, programi, samplovi) s kojim su na veoma originalan način prošarali kroz 6 pomno režiranih i aranžiranih kompozicija u plesnim i slow-down tempovima. Industrial se sam po sebi nameće kao žanr u kome je ama baš sve dopušteno, od koketiranja s klasikom, punkom, rockom, metalom, hip-hopom, sve do najrazličitijih eksperimenata s tenzijama da bude mračan i uglavno neoptimističan kao što to i samo okruženje otužnog sivila tvorničkih dimnjaka nalaže. A i njih je sve manje i manje na ovom opustošenom i razjebanom Balkanu gdje mjesta za optimizam postoji jedino u malim, sitnim individualnim zadovoljstvima koja nam, Bogu hvala još nitko nije zabranio. Udisati svježi zrak, jesti, piti, seksati se, slušati muziku, čitati, gledati filmove i zabavljati se kako znamo i umijemo. Nedavno sam čitao jedan dobar tekst u nekim dnevnim novinama u kome piše da je razlika između nekadašnjeg DDR-a (tzv. bivša Istočna Njemačka) i ovog Balkana u tome što se u DDR-u moglo raditi, živjeti i misliti samo onako kako je to komunistička partija nalagala, a ovdje se može raditi, živjeti i misliti samo ono što zakonom još nije zabranjeno. Zato i jesu najbolji profiteri oni koji kontaju zakon i njegove rupe. Rade ono što još zakon nije precizno definirao, ali mi smrtnici od toga ionako nemamo nikakve koristi jer se sve manje-više svodi na lopovluk i organizaciju što boljeg i složenijeg kriminala koji ide u svrhu krojača tog zakona. Tako da sve u svemu, ovdje ne postoje niti najmanje šanse za svijetlu budućnost.

Ovi ljudi su, naoko apolitični zafrkanti, kontaju i sistem i društvo i zakone, te se iz rakursa r'n'r svjetonazora obraćaju svojoj ciljanoj publici - nama, a i šire. Više iz onog art-rock aspekta nego li iz klasičnog poimanja seks, droga, rokenrol. Vole misliti i raditi sofisticirano i umjetnički bez banaliziranja otrcanih klišeja, te su s obje noge u 21. stoljeću, a ne u nekm retru kojeg smo se naslušavali unazad zadnjih 15-ak godina u kojima kukamo kako nam fali ta stara dobra Titova Jugoslavija.

Kao što po običaju volim iznimno dobre albume 'secirati' i analizirati pjesmu po pjesmu, tako ću i ovaj put jer me ovo djelo istinski oduševilo. Uopće ne pretjerujem, kako bi si mogli misliti s pretjeranim zadovoljstvima koje mi život pruža, no malo što dobroga da će vam priuštiti ovi momci. A zašto mi se sviđaju? Zato jer nisu dobri onako kako ih ja ili ti zamišljamo, drugačiji su od nas, posebni su, svoji i originalni.

Uvodna "Tehnicolor feat. Dušan Kalinić & Hornsman Coyote" s obiljem početnih ritmičkih efekata (vodilice i činele uglavnom) odmah 'drito u stomak' otvara momački vokal ko' pravi kralj Cigana - pokojni Šaban Bajramović koji jasno daje do znanja da, čovječe, živiš na ovom Balkanu, a ne u TV ekranu i onim izmišljotinama koje nam serviraju smrdljivci koji će kad-tad završiti u Remetincu ili na nekoj sličnoj destinaciji srpskog zatvora kome ne znam ime, ali me za to nije niti briga. Lopov je lopov u bilo kojoj državi, samo mu zakon omogućuje da izbjegne giljotinu i vješanje.

'Što to sija na nebu iznad nas?
Jedna kuća, jedna zemlja
Sve nas čeka jedan spas.
Makar kiša da nas spaja,
Ali izvor bistar je
Dušo seti, oko sija, sve bez toga -ništa je'

Nakon toga u pjesmi slijede kompleksni zahvati u dubstep tempu koji se kroz metamorfoze prvo odnose na ragga/reggae vokal na engleskom o ovom sjebanom svijetu, pa se ubacuju samplirani 'Bajramovićevski' efekti, pa se ritam sjajno brusi i vodi na plesni podij sa finišem na engleskom - 'krivo su ti rekli i majka i otac'. I konac pjesme, samo 3.47, ali vrlo slatko i odlično za početak. Ima se odmah u startu o čemu razmišljati.

Druga pjesma "Na na ne" izranja iz akustične legato gitare s backgroundom violončela i pomalo iritantnim, peškasto-slatkastim hip-hop vokalom (na srpskom) o razjebanoj ljubavi, no pjesma je zaista jako dobro napravljena u dubstep/hip-hop maniru. Vokalno na razini naših čuvenih hip-hop motherfuckera Krankšvester. Može proći kao bezazleni hitić, no ne prikazuje stvarnu snagu Hashish Cluba. Jedina slaba točka ovog remek-djelca. A, volio bih vidjeti kako će se stvari odvijati, možda će baš upravo ova pjesma biti pravi pogodak poput Piksi Stojkovića ili 'žutog' Prosinečkoga.

No, "Živac" po stihovima našeg jako dobrog poznanika, pjesnika, kritičara i recenzenta Milana B. Popovića je jedan od vrhunaca ovog djela u trip-hop/industrial/dubstep izdanju s kombinacijom mračnog spoken-worda i odlično izbalansiranih psihodeličnih pjevanih arija. Takvu pjesmu od Trickyija očekujemo gotovo 15 godina, još od vremena "Pre-millennium Tension". Jel' se sjećate kada je to bilo? Ne bih ništa htio komentirati, osim samo navesti da je ovo ubjedljivo pjesma o kojoj će se rasplitati komentari u idućih 30-40 godina, a ako će bend tada postojati, fanovi će vjerojatno znati i gromoglasno urlikati pozadinske samplove čekajući vokal i odličan tekst.

"Felo de se" je apsolutni hit industrial/metal-punka na ovim područjima. Snažan i moćan ritam, naglašeni riffovi, obilje samplova, psihodelična atmosfera, kompleksan aranžman i još jedan odličan tekst:

'Gledam pticu kako gori
i diže se iz pepela
gledam svinju kako ždere
da kad umre bude debela
iz oka gleda duša
sa mnogo gladnom njuškom
iza toga piše
spoznaj samog sebe puškom
od svega što sam voleo
sačuvao sam pepeo
nikad ništa nije bolelo
samo dok sam leteo
obesite sliku
na kojoj radio sam dugo
svaki put kad je pogledam
na njoj je nešto drugo

...reci zašto nebo sija samo u reklamama
i najveća je ljubav taši-taši-ta-na-na?

Neke odluke se same
donose od sebe
vreme će pokazati
da se sam car i ko vas jebe
romantika se izgubi
kada pojave se larve
reči mogu biti poslednje,
ali nikad one prave.

...reci zašto nebo sija samo u reklamama
i najveća je ljubav taši-taši-ta-na-na?'

Ne bih znao, uistinu odgovor. Dovoljno sam star i prilično raspamećen u životu da bih mogao dati bilo kakvo razumsko riješenje ovog gordijevog čvora u kojeg su upleteni i samplovi razdragane djevojčice koja viče 'tata'. Sretni svi oni koji nisu doživjeli bračni brodolom i ne osjećaju prokletstvo ovog života. Tu bih htio dodati jednu jako dobru opasku brata Vlatka Stefanovskog, poznatog kazališnog i filmskog režisera koji je na nedavnom interviewu za jednu slovensku TV rekao da je negativnost osnovni ljudski osjećaj. Kazao je, otprilike 'budim se, moram se brijati, prati zube, svaki dan sam sve stariji, zašto se ne budim vedar i optimističan? Ljudi su oduvijek bili lovci i tražili su pljen, kad su ga pronašli bili su zadovoljni, ali do tog zadovoljstva nikad nije bilo lako doći i uvijek ste u toj borbi natrpani s negativnim emocijama'.

Elem, ta pjesma "Felo de se" govori o svačemu, psihodelična je i negativno nabijena. Iz nje se mogu izvući mnoge poante ovog života, a odgovore moramo dati sami jer niti Hashish Club kao i mnogi čuveni sociolozi, filozofi i stručnjaci na ta pitanja nemaju jasne odgovore. Rekao bih, ova pjesma je u jednu ruku metafizika psihološkog stanja čovjeka koja ga prati otkada je stupio na našu jedinu Zemlju. Imam osjećaj da bi ovi Beograđani najradije pobjegli u neki drugi kut svemira, na neku drugu planetu gdje nema kaosa i ovakvih bezvezarija kakve doživljavamo svaki dan upravo zbog slobodnih ljudskih karaktera. Navodno, kako sam čitao (a čitao sam mnogo), postoje nastanjeni planeti koji su striktno bazirani na velikim 'humanim' načelima koji se kod nas, stanovnika Zemlje mogu pronaći tek 'između redova' općeg nereda. Sjajna pjesma od 4 minute u kojoj se možete pronaći konačno 'svoj na svome'. I nigdje drugdje. Ako se pronađete. Ja jesam i neopisivo sam zadovoljan i sretan zbog toga.

Pretposljednja "Maaf tuhan feat. Body Zeka" mi je posve nerazumljiva. Vjerujem da sam ograničen, da imam nizak kvocijent inteligencije (nikad ga nisam testirao i nemam pojma kako to ide), no u psihodeličnom trip-hop/dubstep tempu ženski vokal (Julija Đukić, pretpostavljam) pjeva veoma senzualno poput najrazdraženije i nejsenzibilnije Bjork na nekom, meni apsolutno nepoznatom jeziku. Kao kombinaciji japanskog, engleskog, esperanta, mongolskog, afričkog, uglavnom bez oštrih 'č,đ,š,ž' glasova (mada ih ima), a možda je neki tekst interpretiran naopačke. Idem provjeriti koristeći efekt 'reverse' (naopačke slušanje), ali ništa. Ne razumijem niti naopačke slušanje, a niti ovako kako jeste. Mora biti da je neka maksimalno sofisticirana art poanta u koju još proniknuo moj mali mozak nije.

Ah, da vas ne mučim s lamentacijama privatnosti, zadnja pjesma "Amen" uistinu 'konac djelo krasi'. Počinje vrlo finom i lijepom, klasičarski ugođenom simbiozom harfe, melodijom flaute/oboe u spektakularnom simfonijskom izdanju u kojeg uskoči vokodirani glas na engleskom jeziku, a o čemu drugome, nego o ovom usranom životu. Skoro poput metalaca i prgavih rockera koji su valjda jedina inteligentna sorta ljudi koji su shvatili da je negativnost osnovna ljudska karakteristika. U pjesmi se prolamaju vrlo tihi spoken-word glasovi koji govore pravoslavno/kršćanski ('oče naš) i islamistički ('alah uegver') na pozitivan način, zatim sjajne gudačke improvizacije kao uzete od Paganinija, Mozarta, Carl Orffa, Wagnera i Stravinskog, pa neočekivano nabrijan electro-industrial s brojnim samplovima, pa kompleksan aranžman u kome se osjeti svega i svačega od metala, gothica, obrednih melodija i d'n'b-a s kojime i završava ovo sjajno djelo.

Jest, ovo djelo su napravili očito inteligentni i muzički obrazovani ljudi. Ma nek su oni i 'hašišari', najmanje je važno, svi su pravi umjetnici odagnavali stres nekim stimulansima, ali oni na suvremeni i avangardan način sublimiraju naš, doslovce 'drek' u kome se nalazimo u svu tu smjesu naših teškoća, loših sudbina i prokletstava. Pjesme im jesu 'teške' osim "Na na ne" koju može shvatiti svatko, no ovdje ima toliko zanimljivih klopki u koje sam se i sam uvalio preslušavajući po tko zna koliko puta ovaj nevjerojatno kvalitetan, dorečen i kreativan materijal.

Samo za usporedbu: Brega ovako nikad nije radio niti kad je mogao, a Huljić, ha-ha-ha, nikad nije imao niti 5% talenta Brege. Mislim da je sve jasno pred kakvim fenomenom stojimo. I činjenicom da je album objavio Slušaj najglasnije. Sve skupa je legenda koja se ne zaboravlja.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 25/05/2013