Kao što sam naslov kazuje 'radovi u toku' (works in progress), ovih 20 minuta (točnije 21) služe auditoriju, a i samom Branimiru Živkoviću (ex-Overflow) za 'ispipavanje' terena i podgrijavanje nove porcije dugosvirajućeg albuma koji se otprilike može očekivati 2021. godine.

Ono što ga je oduvijek krasilo od samih proslavljenih dana Overflow, a ne treba smetnuti s uma niti netragom zaboravljeni kratkotrajni Spice Boys (gledao sam ih u sisačkom Ozonu s Ramirez točno na prvi dan 2005. kad je bio bubnjar:
http://terapija.net/koncert.asp?ID=719 ), jeste njegova gitarska umješnost spajanja fleksibilnih riffova s neočekivanim izletima u netipične punk intervencije kojima se redovito pokazivao barem korak ispred standardnih žanrovskih gitarista. Od albuma do albuma i svih solo izdanja, njegov kreativni integritet neprekidno doživljava nova proljeća prikazujući evolucijske cikluse, a evo, sad već punu deceniju i solistički dostojan napredak koji prerasta opskurne obrasce izvornog punka iz kojeg je iznikao. 6 odličnih pjesama s raznolikom tematikom o kojoj je govorio u nedavnom interviewu (http://terapija.net/interwju.asp?ID=30121 ) dostatan su pokazatelj zrelosti odavno odraslog adolescenta, a danas vrlo jakog kantautora koji iz pjesme u pjesmu postavlja sve veće i glomaznije sviračke performanse. Uvodna "Famine fire" ima 3 vitalne izmjene: iz početnog umjerenog tempa s primamljivom pop melodijom od 18 sekundi šiba nakratko post-hardcore kombinatoriku Joe Lally-ijevog basa i gitare Ian McKaye-a (iz one ponajbolje Fugazi faze s prva 3-4 albuma) sve do klasičnog Overflow/ Bad Religion refrena održavajući dinamiku tijekom 3 minute pazeći i na kraće gitarske solo intervale neprekidnim metamorfozama; drugi dio što također nalikuje na Fugazi, a ustvari je nadograđeni uvodnik odličan je repasaž za urnebesnu završnicu.

"Hole in the heart", sentimentalnija tema opet ima drugačije, vrle performanse: izranja iz melodično zavodljive R.E.M./ The Smiths ostavštine 80-ih, nakratko se pretvara u 'gain tretman (sjetite se Against Me!) popraćen finim stiscima na papučicu distorzije i onda prerasta u minijaturnu progressive, tj. kompleksnu punk kompoziciju s nadosnimljenim vokalima, sjajno korespondiranom dramatikom u kojoj se gotovo ležerno-teatralnim diskurzom smjenjuju osebujni elementi melodije, pop-punka, raskošnog zapleta i standardnog alternativnog rock klišeja za okončavanje pjesme bez krešenda. U globalu gledajući i analizirajući, ovo je pun umjetnički pogodak!

"Don't even know you" povlači onu staru dobru crtu Hüsker Du s 3 i pol minute izvađenih sa "Zen Arcade" ili "Flip Your Wig" (a ima takvih momenata ovdje o-ho-ho, a bas je odsvirao Djani iz Polske Malce!), najkraća "Punk meditative" se referira na klasičan For Pleasure (čitaj: nije daleko od Overflow), a "Die for you" ponovo pokazuje rapidan odmak od klišeja s podosta 'eksperimenata' - uvodni dio noise/pop - rockerski ko' Bowie iz mnogih rock faza ili The Jesus and Mary Chain, pa i My Bloody Valentine, ma i na rane The Stranglers to zazvuči, da bi nakon 18 sekundi prešao u akustiku i podebljao je s finesama distorzije, na 1.22 čak ima i ritam koračnice (traje samo 8 sekundi), a onda slijedi progressive/space-punk podizačica na višlju razinu i to samo u trajanju od tri minute i dvadeset šest sekundi.

"For your entertainment" je najdulja, iznosi čak 5 minuta agresije prema moćnicima na vlasti bilo gdje noseći onaj iskonski punk/hc motiv da se ne mora sve na način Dead Kennedy's/ The Exploited reći direktno i angažirano; uostalom Branimir iliti For Pleasure se nikad nije konfrontirao socijalno ili politički, ali je skupa s Overflow još prije 30 godina 'pokazao' srednji prst sistemu - 'osjećam se kao da gol hodam po samoposlugi' (1990/91 nismo imali nikakve trgovačke centre).

Sasvim sigurno nije još uvijek pravi vokalist kao brat mu Goran - Žika i nikad neće niti biti, ali ima vraški složene d.i.y. pjesme bez ičije pomoći pune previranja, naglih obrata, fantastičnih gitarskih intervencija i aranžamana kakve bi mogao praviti za mnoge darovite i talentirane zvijezde rocka, punka, popa…, ali nedovoljno koncentrirane, pribrane i usredotočene na kompoziciju i aranžman koji gotovo u pravilu znaju otići u šarlatanstvo blisko Huljiću i Black Eyed Peasu. Ovaj njegov EP je na razini kompleksnih metal bendova koje jako volim jer su prošli barijeru 'biti normalan'. Branimir je još uvijek normalan, a radi abnormalno zanimljiv punk s genijalnim gitarskim fikcijama koje se ne smiju zaboravljati na uštrb 'nezaboravnih' solaža ili 'guitar hero' best of top-100 ili 200 svih vremena. Već sad ih ima, subjektivno rečeno, Keith Richards ili Angus Young nikad nisu preferirali ovakvu svirku, a uostalom, nisu niti bili za punk, a da li su se zajebali, hm? Nisu. Ovdje se nalazi čitava kolekcija genijalnih poteza kao što slikar kistom provuče po platnu i napravi sliku u koju se treba dobrano zagledati na konto agresivno i energično, pomalo i ekspresionistički prikazanog realizma.

A kako će album izgledati, kao što je obećao, mogu tek pretpostaviti…

Naslovi: 1.Famine fire, 2.Hole in the heart, 3.Don't even know you, 4.Punk meditative, 5.Die for you, 6.For your entertainment

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/09/2020