Ponosni vlasnici prvog hrvatskog albuma rađenog sa čuvenim Steve Albinijem seciraju biološku kartu benda i demontiraju termonuklearnu bombu...

Bio je neki sasvim beznačajan ljetnji dan početkom rujna kada sam se vratio s posla. Uopće se ne sjećam je li bio ponedjeljak ili petak. Uglavnom, svi su se vratili s godišnjih odmora i trabunjali o moru, suncu i ljetu. Nakon svakodnevne obaveze šetnje sa psima i odlaska u dječji vrtić po klinca, malo sam prosurfao da vidim ima li kakvih e-mailova i šta mi se okačilo od poruka na FB. Jedna je bila od LuZwei: 'snimili smo novi album, evo ti download, pa poslušaj dok buš imal vremena'. Ponekad me nakon radnog dana teško nagovoriti da nešto slušam, no tog dana zbog onih uobičajenih koještarija koje čujem na poslu ponukao entuzijazam za promijenom: o, da, Joe 4 će mi svojim žestokim noise-rockom odvući misli u drugom pravcu. Skinem download i krenem slušati, prva stvar "Vatra". Čekaj malo, pa kaj je ovo? Pa kako to sad odjednom tako dobro zvuči? Ovo je čisto, baš Lizardovski. A gdje je nestala ona prljavština?... Vidi, vidi, priložen je u zip.file-u i omot, povećah sliku, a tamo piše 'recording and mixed by Steve Albini at Oxygen Recording Studio'. Ma nemoj mi reći, Steve Albini? Da to nije neka šala?

Lijepi narodni običaj je kada imaš velikog gosta ili ti je on domaćin, da obavjestiš cijelo selo od birtije do pijaca u stilu 'ovih dana imam majstora zidara, onoga koji je Valentu radio pećnicu za odojke i janjce, zidati će mi garažu s podrumom, dođite svi da nam pomognete dizati montu i cimermaniju, mješalica vas čeka, par kubika šodera, 12 paleta giterpeta, pijače i jedače po zaslugama...'. Ali Joe 4 selu spomenuli nisu ništa. Samo je odjednom između kućeraka i štagalja osvanulo blistavo zdanje. Ljudi su se pitali ne pripada li to čudo onome jugošvabi, gastarbajteru punom love, neki su natucali da je unutra sve od porculana, keramike, skupog mesinga, a da su u kupatilu česme od čistoga zlata. Neki su bili ljutiti što ih nitko nije zvao da pripomognu jer su ionako bez posla, a uzgred rečeno, svatko je imao na umu kako bi rado u džep strpao šaku čavla, šarafa, pantova ili poneku zlatnu kvaku. A mnogo ih je bilo zavidnih bukteći od bijesa što je zdanje bolje i ljepše od njihovog. Odmah su pobacali one gipsane labudove iz bašće i počeli se kinđuriti novim drangulijama pokupovavši iz obrtničke trgovine svu broncu za premazivanje pećnica i rozeta s kojom su nalotali dvorišna vrata, drvene grede, metalne konstrukcije i pletene sjedalice. Sad su i oni postali šik. No, Joe 4 nisu nasjeli provincijskoj pošasti kičeraja. Napravili su zdanje s čvrstim temeljima, izolacijom i konstrukcijom provjerenom iznimno snažnim decibelima da je niti potres uništiti ne može. Nakon teškog rada, udobno su se smjestili u krvavo zarađeni foaje i kao pravi bukači odmjereno, pronicljivo i iskreno razvezali priču o arhitekturi svoje umjetnosti. A meni beznačajan dan pretvorili u nezaboravan...

Kao prvo, sve čestitke na odličnom albumu. Ja nisam mogao vjerovati kad sam pročitao na ovitku da ga je snimao i producirao sam kralj žanra, Steve Albini. Znaš, moja taština me sad pretvara u skrušenog fana koji očekuje odgovor na pitanje - kako je uopće došlo do suradnje, kakav je Albini čovjek u duši i kako mu je bilo raditi s vama?

J4: Pa priča je ovakva: uoči prošlogodišnjeg toura (2011) nam je u poslijednji tren otkazana svirka u Modeni jer se klub zatvorio prije vremena. Paride, poznanik koji nam je dogovarao svirku tamo nas je zbog toga pozvao da tu noć prespavamo kod njega. Ispostavilo se da tip ima fenomenalan studio (Oxygen Recording Studio) i fenomenalan bend (Kash - svakako ih poslušaj). Nakon našeg oduševljenja studijom pao je načelni dogovor kako ćemo u dogledno vrijeme kod njega snimati idući materijal. Uspostavilo se da tad i tad Steve Albini dolazi u njegov studio snimati njegov bend. Pitali smo Steva direktno pod kojim uvijetima mi možemo doći snimati svoj materijal. Sve smo dogovorili unutar par dana i uz dogovor oko cijene pogodili gažu.

Steve je prije svega vrhunski profesionalac i vrlo korektna, ali i konkretna osoba. Mislim da mu je posao s nama bila rutina, ali ne u nekom negativnom smislu. Došli smo na snimanje spremni i takav tip benda mu je najmanji problem snimati. Izrazio je zadovoljstvo obavljenim poslom i mi nemamo razloga ne vjerovati mu. To moramo zahvaliti Nikši iz Kramasonika s kojim smo snimali demo i EP i s kojim smo naučili žestoku disciplinu studija, pa s Albinijem nije bilo nikakvih problema.

Također do suradnje je i došlo zato što je svakome od nas trojice snimka glazbe koju radimo doista važna. Ovu našu buku je jako teško dobro snimiti pa tako postoji puno boljih bendova od Joe 4 čije su snimke neslušljive uz ispriku da je to sve nojz. Nije, to je samo sranje od snimke. Mi smo samo željeli čuti kako ćemo zvučati kad nas snimi čovjek koji glasnu glazbu/nojz rok može snimiti najbolje na svijetu.

Ja sam osjetio da je Albini uživao i dao svoj maksimum, onaj profesionalni, da ga nije ograničavao hrvatski jezik. Pretpostavljam da ste mu prevodili tekstove kako bi skužio o čemu se radi u pjesmama.

J4: Mislimo kako smo ti u prvom odgovoru djelomično odgovorili i na ovo pitanje. Dalo se primijetiti u studiju kako lik uživa u svom poslu, pogotovo kad radi sa bendovima koji mu se sviđaju, a ne sa nekim šupcima (naveo je da mu slijede neki šupci, ne možemo se sjetiti o kome se radi), a mislim da smo mu bili dobri jer je često klimao glavom i lupkao nogom u ritmu muzike za ples. Steve snimanju apsolutno pristupa ginekološki. Možda je to najbolja usporedba. Njegova trenutna povezanost s muzikom koju snima nije emotivna i ne prelazi tehničke granice što to kod njega daje najbolje rezultate. Možda je to u njegovim počecima bilo potpuno drugačije jer je snimao bendove koji su bili dio 80'/90' punk/noise scene i to su bili bendovi koje je Steve slušao/gledao/svirao s njima uživo.

Nismo mu prevodili tekstove jer njega to nebi zanimalo. Ali je zato on pokušavao izgovoriti nazive pjesama, i to je bilo dovoljno smiješno.

Tekstovi na hrvatskom jeziku su vam jako zajebani, mada se naoko čine jednostavni. Meni djeluju kao kolaž omnibus pričica, a kad sam prvi puta slušao album, čuo sam na njemu mnogo arogancije, prgavosti, pa i političkih insinuacija na Sanadera i slične lopuže. Tematika se doima veoma aktualnom, a čini mi se, ako se ne varam, povezujete i slučaj tragično nestale Antonije Bilić...

J4: Ne, niti jedna naša pjesma ne govori o toj nesretnoj djevojci, niti o bivšem premijeru. Likovi naših pjesama nemaju lica jer ne pokušavamo promijeniti svijet. Tekstovi su samo statističke bilješke, birokratski dokumenti, fotografije i zapisi s 49. stranice dnevnih novina koji se nikom ne obraćaju i u kojima nema dubljeg značenja. Te su priče uvijek aktualne, ali očekivati nešto više od njih bilo bi kao traženje skrivenih poruka na zemljopisnoj karti na kojoj ti je sve jasno. Toga nema na albumu, naći ćeš samo Ilovu, granicu iza koje leži Slavonija.

Ne želimo pasti u zamku socijalnih ili trenutnih događanja jer se takvi bendovi prije ili kasnije poseru sami sebi u usta. Ako moramo opisati svoj bend kroz tekstove, onda je najbolji opis da smo kroničari kreativnosti ljudske gluposti kroz prošlost i sadašnjost. Okey, to su moji individualni dojmovi, no ima jedan koji me strašno smeta - ona prva pljuvačka recenzija na koju sam se osvrnuo na FB-u. Ja ne znam što je tom dečku bilo da napiše onakvu neprijateljsku demagogiju. Zar ste uistinu bend koji nije po standardima nekakve indie-rock/noise publike? Teško mi je vjerovati u to...

J4: Konkretno nismo tu Antinu recenziju doživili niti kao pljuvanje, niti kao podcijenjivanje, već kao neozbiljnu internu zajebanciju i eventualno podjebavanje. Takve recenzije je pisao i prije. Nije Ante napisao neprijateljsku demagogiju već samo recenziju u svom stilu. Primijetio sam da ste popizdili mahom vi koji se bavite pisanjem. Dakle: ta recenzija JE neozbiljna, a sad ... je li to loša ili dobra stvar neka svatko sam procjeni.

Ne opterećujem se standardima scene, onaj tko želi slušati ploču ili doći na koncert je dobrodošao - onaj tko ne želi - jednostavno voli drukčiju glazbu. Nojz je težak, puno ga je je lakše svirati nego slušati i mi nikad nećemo imati puno publike. Evo da pokušamo standardizirati: ako možemo naći, recimo, 1000 ljudi na cijeloj Planeti koji će poslušati ovaj LP, mislim da smo napravili puno u "komercijalnom" smislu. A nije baš da planiramo živjeti od glazbe pa da ljude moramo nagovarati da dođu na koncert ili se nekome opravdavati što sviramo glazbu koju volimo. Glazba koju radimo, radimo radi sebe i ako ju određena kolateralna žrtva posluša ili, još bolje, kupi album mi to shvaćamo kao dodatnu nagradu za svoj rad.

Više od 20 godina naši bendovi su pokušavali izvući ovakav strašan zvuk, prekrasni klasični noise-rock, a vi ste ga uspjeli kanalizirati već na svojem debiju, odličnom EP-iju "RDS-6s". Nije mi jasno što to znači, taj naziv.

J4: Ruska termonuklearna bombetina Reaktivnyi Dvigatel Specialnyi - model 6s popularno nazvan Sloika u razvoju je ocijenjen je kao opasniji od 6t modela. Šteta jer taj je imao nadimak Truba. Drveni model RDS-6s danas se može kupiti na internetu za 168 dolara.

Da ti sad pokušamo opisati kako smo došli do tog našeg zvuka, mislim da će to ispasti kao odurno, pretenciozno preseravanje. Ali, recimo da je zvuk našeg benda zbroj zvukova svakog od nas ponaosob i onog što smatramo dobrim zvukom našeg vlastitog instrumenta. Oprema koju koristimo je dostupna manje vise svakom bendu u Hrvatskoj i mi ne odlazimo dalje od plug in and play filozofije. Naši bubnjevi imaju najmanje elemenata, naš bas ima samo jedan zvuk i naša gitara ima najmanje efekata, štimer i distorziju. Poštujemo u svakom pogledu DIY pristup. Isto tako cjenimo i taj entuzijazam kada se neki bend želi sam snimiti i baviti se snimanjem kao i svirkom. Prije vjerovatno nije bilo uvjeta za bolje snimke. Danas je to stvar izbora i mi smo izabrali ovakav put.

Naš stav je da svatko mora raditi ono što najbolje zna. Mi smo bend koji svira i koji radi pjesme, nemamo pojma o snimanju i to prepuštamo onome tko to zna raditi. Isto tako smo stava da uvijek treba težiti boljem, tako da i mi želimo što bolji snimak koji isto tako što vjernije prikazuje zvuk našeg benda. Jer to što snimamo stavljamo na ploču i to je zabilježeno jednom za svagda. Tako da bi bilo glupo to odraditi napola.

Sa tog EP-ija ste na album uvrstili sve 4 pjesme na engleskom. Kako ih je Albini prihvatio? Pitam to iz čisto semantičke sfere jer je općenito poznato da izvođači izvan anglosaksonskog područja jako loše barataju s engleskim jezikom mada koliko god im se čini da ga razumiju i znaju.

J4: Jednostavno smo ih htjeli snimiti ponovno. Albini ih je prihvatio kao i ostale pjesme. Pročitao je tekstove dok smo odmarali i nismo raspravili o njima. A što se tiče baratanja: zavaravamo se, kao i ostali bendovi, da dosta dobro baratamo tekstualno i izgovorno engleskim jezikom da ga koristimo kao "pjevni" jezik.

Oćemo li se sad malo prepucavati - tko je prije upoznao tvojeg sjajnog bubnjara Šipca? Ti ili ja? Zajebavam se, nije toliko bitno za kontekst ove spike, no meni se osobno čini da bez njegovog strašnog kreativnog potencijala Joe 4 ne bi mogao funkcionirati. Imam osjećaj da kad bi on otišao, bend ne bi bio više to.

Damir: Mislim, ustvari znam da sam prije upoznao tebe Horvi. Još tamo kad si u Pauku intervjuirao Kukuriku Street (koja je to godina bila? 2001? ...mislim 2000, opaska Horvi). Kasnije smo se bolje upoznali kad sam nakratko radio s tobom u skladištu jedne banke. Strašan kreativan potencijal? Mislim da se radi isključivo o iskustvu i glazbenoj naslušanosti.
Josip: Sigurno si ga upoznao prije mene. Ja sam upoznao dečke na našoj prvoj probi 2008. Do onda sam samo čuo za Kukuriku Street i možda jednom svirao s njima. Moje mišljenje je da svaki imalo ozbiljan bend mora imati respektabilnog bubnjara u sebe. Bez dobrog bubnjara bend može zvučati isključivo mlitavo i neuvjerljivo. Damir je sigurno najbolji svirač u našem bendu i nadam se da mu nikad neće dosaditi raditi glazbu s nama.

Kakvu budućnost benda vidiš? Imate 2 odlična EP-ija i ovaj blagoslovljeni album po kojem će neuki bacati drvlje i kamenje, ili ga uopće neće niti htjeti primijetiti.

J4: Očekujemo, kao i do sad, polako ali sigurno napredovanje po svakom pogledu. Iako to, naravno, ovisi o našim privatnim životima. Situacija u državi baš i ne valja...
Mislim kako album neuki uopće neće primijetiti. A kao u svemu kod nas, tko želi pronaći mane, ako ih i ne pronađe, izmislit će ih, a ko je s nestrpljenjem čekao album, svidjet ćemu se bez obzira primijeti li nekve detalje koje on "ne bi napravio tako i tako". Mi za naše kolege uvijek imamo ovaj drugi pristup. Žalosno je što takav pristup nema svatko.

Između ostalog maštamo i o ovakvoj budućnosti: prodat ćemo sve ploče, cedee i majice, otplatiti troškove snimanja i masteriranja, popravit pokidane boksove, pojačala, pedale i kablove, kupit si nove žice i palice, platit prostoriju i nastavit svirat.

Da li vam je kritika do sada uopće dala neki pozitivan rezultat? Moram priznati da vas nikad prije ovog interviewa nisam gledao uživo mada se znamo godinama i redovito sam ispao u vašim očima kao protuha koja nije došla na koncert, a na svirku Slayer, Peach Pit, Seven That Speels i Man Zero zna otići... Okolnosti su bile takve, ispričavam se. Klinac mi je ipak važniji i vredniji.

J4: Kritike su mahom vrlo dobre, čak i odlične. Ali mahom vani .U HR ih je na žalost premalo da bi stekli neki dojam. Je li to ignorancija, ne znam. Vidjet ćemo nakon albuma. Ali isto tako kritika i jest i nije toliko presudna nama kao bendu. Kritiku doživljavamo isto kao što doživljavamo i naš bend. Isto kao i mi, danas, rade ono što vole i što ih kreativno ispunjava na dnevnoj ili tjednoj razini. Danas je svijet toliko otvoren, hint: internet, da kritika nije toliko presudna u doživljavanju ili predstavljanju glazbe. A isto tako kao bend moraš biti dovoljno normalan da imaš predodžbu da to što radiš radiš isključivo za sebe, jer to je stvar koja te kreativno ispunjava i da mjerenje toga kroz oči kritike jest nepravedno prema samima sebi. 6,7/10 ili 9,3/10 na xy.com te ne određuje kao bend i predstavlja samo mišljenje onoga tko se potpisuje ispod teksta. Ali smo zahvalni za svaku recenziju kao pozitivnu ili negativnu kritiku jer to znači da je netko odvojio nešto od svojeg vremena da posluša naše pjesme.

Nego gledaj, rock and roll tema. Ja znam da ste totalno alternativni rockeri koji ne podilaze nikakvim šablonima i da ih vješto izbjegavate, no možete li izdvojiti nekoga posebno iz ovog ex-Yu regiona? Znam da netko u bendu ne voli Goribor, ha-ha-ha...

Damir: Nemamo potrebu izdvajanja regiona u odnosu na globalni kontekst. Ali dobro. Naravno da na ovim područjima ima odličnih bendova. Osobno (iako jako volim post-punk , samim time i YU -novi val) mi ide na kurac uporno forsiranje nekakve regionalne scene nastale vraćanjem na zvuk YU-novog vala. Kažem: volim takvu glazbu, ali ne kužim zašto bi bila bolja od druge glazbe. Od HR bendova bi istaknuo Peach Pit i Tanker (naravno), kao i neuništive Seven That Spells, naše prijatelje iz Udav-a ili našičkih Portmana. Iz Srbije mi se najviše sviđa Klopka za Pionira i Dreddup. Pozdravljam i najbolji slovenski bend Nikki Louder.

Tuna: Sve što je Fistra ikad izdao.

Josip: Tko je Fistra? Nisam ja nikakav poseban alternativan roker, pogotovo ne roker, koliko me konvencionalna i lagana glazba nije nikad zanimala. Osim dok sam pokušao "zbariti" svoju ženu i tada sam se pravio da slušam Coldplay i Snow Patrol kako je ne bi uznemirio svojim ukusom za The Jesus Lizard, Big Black ili Rapeman. Ti ćeš znati što znači taj pojam. Dijete sam 90ih, kad je po meni nastajala glazba s najzdravijim stavom, i nastajala je glazba u kojoj sam se pronašao što slušajući, što danas svirajući. Uzbudljiva mi je glasna i disonantna glazba koja ne prati nikakve trenutne trendove, te gdje je sloboda izražavanja jedino ograničena kompromisima unutar benda.

Josipe, tvoja gitara 'plete' i svira tremole bez solaža i klasičnih rock-riffova. Reci nešto o tome...

Damir: Nema pojma. Jebale ga pedale.

Josip: Mogu ti reći da je moj zvuk i moji "riffovi" isključivo i jedino proizvod mog "neznanja" sviranja gitare. Samouk sam u ovom "zanatu" i to ni na koji način ne pokušavam sakriti, pogotovo ne količinom pedala ispred sebe. Moj set-up je poprilično jednostavan: gitara -> štimer -> overdrive -> pojačala. Riffovi koje sviram su proizvod možda drugačijeg, nekonvencionalnog pristupa glazbi jer kao konvencionalan gitarista sam poprilično jadan i neuk. To bi bio moj najbolji opis.

Na koncu, da završimo ovaj interview - da li se osjećate i sebe doživljavate kao umjetnike?

J4: Glazba jest jedna od grana umjetnosti, tako da samim time što se baviš glazbom, baviš se i umjetnošću. Ali isto tako smatramo kako bi bilo pretenciozno smatrati sebe umjetnikom. To neka procjene kritičari i ljudi koji su na drugoj strani muzike.

Hvala ti na odvojenom vremenu i ponovno, čestitam na ovakovom biseru od albuma. To majka možda više nikad roditi neće na ovome Balkanu...

J4: Nadamo se da će majka roditi još par takovih uradaka. Hvala tebi na svemu i hvala svima koji će poslušati naš album legalno a pogotovo ilegalno.

horvi // 19/12/2012