home > koncert > JOE 4 (Hr) + THE GARY (USA), 9.X 2012., KSET, Zagreb

kontakt | search |

JOE 4 (Hr) + THE GARY (USA), 9.X 2012., KSET, Zagreb

Bilo je najavljeno da će ova dva benda održati kraću zajedničku europsku turneju, no u posljednji trenutak je Joe 4 morao zbog privatnih (čitaj: obiteljskih) i vrlo ozbiljnih razloga odustati od nje. Na koncu su američki The Gary iz Texasa sami nastupali u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, Češkoj i Francuskoj, da bi im se Joe 4 pridružili samo na ovom zagrebačkom koncertu koji je ujedno i bio posljednji na dvotjednoj turneji.

KSET je bio ugodno popunjen s mnogim poznatim licima hrvatske scene (glazbenici, kritičari i predstavnici medija), kao i prijateljima zagrebačkog benda koji je dao prednost gostima iz Austina da otvore svirku. THE GARY su sasvim obični momci u zrelim 30-im godinama koje se približavaju 40-im, nemaju ama baš nikakav image i u dvorištu prije svirke jedino se po američkom akcentu engleskog jezika moglo zaključiti tko su ti čudaci koje su nahvalili The Black Keys koji su po njihovom EP-iju "El Camino" prozvali svoj megauspješan album.
[ the gary ]

the gary   © horvi

Sa svirkom su startali oko 22h mada se komotno moglo početi i ranije, te su prvu stvar odsvirali "QSB" koja je neodoljivo asocirala na Neil Younga & Crazy Horse. Malo distorziranog basa, country melodije, umjerenog tempa i puno dobrih gitarskih solaža. No, ostatak repertoara im je bio posve drugačiji. Uglavnom baziran na staroj post-punk školi predstavljen je novi album "Remains", kao i preostali dio diskografije kojeg čine samo jedan album i jedan EP. Pjesme su im vrlo kratke i jasne, tek poneka je dulja od 3 minute i pokušavaju izbjeći klasične pop sheme tako da gotovo i nemaju refrene, već razvezuju slojevite priče ispunjene životnim iskustvima, frustracijama o tome kako se ne voli profesionalni posao u firmi, a i nekim sasvim individualnim zafrkancijama kroz prizmu satire i (ne)ozbiljnosti crnog humora. Basist i pjevač, prilično robustan dvometraš Dave Norwood ne pjeva već izvikuje i priča tekstove kojih nema mnogo, a onda sa ćelavim gitaristom Trey Poolom i bubnjarem Paul Warnerom diže dinamiku kompozicija uglavnom minimalističkom strategijom The Velvet Underground i njihovih velikih idola Mission Of Burma koje ćemo uskoro imati prilike gledati u Park & Purgeraju. Interesantan je njihov glazbeni spoj tehnike - u nekim pjesmama Norwood svira riffove na basu, a Pool na gitari pridodaje efekte, ili pak obrnuto, no nema kod njih klasične melodijske rock reference ili onoga što se u alternativnoj školi naziva The Fall, Sonic Youth, Pixies ili The Wire. Ali, nema niti onoga što se recimo očekivalo budući da im je Steve Albini producirao taj toliko spominjani EP "EL Camino" - noisea. Ma ni govora. Tek tu i tamo poneki 'šus', no suština njihove glazbe je sadržana u priči i dinamici, ali recimo, rasplesati se na njih je vrlo teško budući da nisu u nikakvom konvencionalnom post-punk stilu. Imaju odmak od njega dobrih 30-tak godina i razvili su ga vrlo kreativno, te ih je bila milina za poslušati, a i čuti kojekakva dobacivanja sebi u brk jer vole popiti i koliko mi se čini, vole hvaliti pivo svake države u koju dolaze mješajući je sa Jack Daniels whiskyijem. Uglavnom, veoma simpatičan bend s dobrim pjesmama tako da vrijedi nabaviti novi album i ostatak njihove malene fonoteke.

A onda nakon podulje čik pauze došao je red da konačno vidim JOE 4. Zanimljivo je da 2/3 benda poznajem već jako dugo iz nekih prijašnjih bendova u kojima su svirali, ali uvijek mi se desilo nešto nepredviđeno otkako su se oformili 2007. i počeli sa živim svirkama. Priča će reći - i možda je bolje tako. Redovito sam čitao što su moje kolege s terapije i ostalih web-stranica pisali o njihovim koncertima i stekao sam utisak da su skoro svaki put imali neki peh. Ili ih je potpisnik raporta namjerno degradirao. No, večeras su gotovo briljirali! Kažem to jer sam ih gledao prvi puta i samo po napisima mogu zaključiti šta im se sve dešavalo u prošlosti jer znam da nisu nikakvi kreteni već pravi manijaci i zaljubljenici u to što rade. A to je jako veliki kompromis. Da budemo jasni, za mene su oni majstori zanata i točka.

A sad nešto nepoznato o njima što sam saznao direktno od njih: oni su kompletno prodali svoju opremu da bi mogli platiti Albinija koji im je snimio i producirao album "Njegov sin", jedan od članova benda nema posao već godinu dana i krpa kraj s krajem, pa su za ovaj koncert iznajmili instrumente. A naravno, spomenuti ću još jednom da nisu niti išli na ovu turneju koju su tako žarko priželjkivali...

Na iznajmljenim instrumentima i s vraški dobrim tretmanom zvuka večeras su iz membrana zvučnika odjekivali poput The Jesus Lizard! Ritam sekcija je ubijala, ma u tančine je preslikan sav onaj njihov naboj basa i bubnjeva kao da je za miksetom bio Albini iz vremena albuma "Goat", a gitara je kružila s riffovima i izabranim dionicama koje se ništa bitno nisu razlikovale od onoga što Joe 4 imaju na svoja dosadašnja 3 izdanja. U takvoj noise-rock glazbi vokal je redovito namjerno potisnut jer čemu bi onda to bila alternativa ako bi došao do potpunog izražaja? Ionako je njihove tekstove prilično teško shvatiti bili oni na engleskom ili na hrvatskom kao što je to slučaj s novoobjavljenim debi albumom.
[ joe 4 ]

joe 4   © horvi

Koncert su otvorili sa starijom pjesmom "Pigman", zatim sa "Post killer" i još jednom starijom "Johnny" digavši odmah tenzije na željenu razinu. Šipac, odnosno bubnjar Damir Šimunović je u njima odvrištao svoje vokale i publika se kroz nešto više od 10-ak minuta razbudila od relativno letargičnih Amera koje je prethodno gledala. To je bio pravi 'ubod' za otvaranje koncerta, a onda je slijedilo rešetanje s debi albumom - prvo pjesma "Vatra", pa onda "Njegov sin" (s krešendom o nejasnom nestanku Antonije Blić - 'utopije je'), "Houlihan", "OH, WWII"... Stekao sam dojam da su ljudi ostali zabezeknuti ovakvim naglim preobražajem s relativno umjerenijim tempovima (otom-potom) koji su se maknuli iz neke sfere kompliciranog math-rocka u jednostavnije oblike, te da još uvijek nisu poslušali novi album. U jednoj pauzi između pjesama gitarist i glavni pjevač Joco Kudumija je promumljao 'ima vas previše i imamo tremu', a to dovoljno pokazuje kolika im je bila želja da naprave konačno jedan odličan koncert. Naravno, publika ga je podigla kao na krilima s aplauzom valjda svakog posjetitelja i onda je koncert bio samo u jednom znaku - mjuzi, glasnoj buci koju svi volimo i odličnoj svirci. Bend je osjetio elan i pravi vjetar u leđa, te je otprašio još 3 sjajne pjesme - "Profile", "Karte" i okončao svirku sa "Kazalište, sudnica, zatvor".

A kako je vrijeme bilo već blizu ponoći, uspio se dobiti i jedan bis na kome su izveli "Marš na Ilovu" gdje je opet bio glavni vokal bubnjar Šipac. I taj mi se ritam toliko usadio u glavu kad sam odlazio kući biciklom da sam razmišljao kako je hardcore verzija Ravelovog "Bolera". Varam li se...?

U nešto manje od sat vremena, Joe 4 su demonstrirali izrazito jaku snagu svojeg stila. Plesni su, melodični, alternativni u svim pogledima, sofisticirani jako dobrim zvukom (svaka čast toncu!), energijom koja pršti na sve strane, strašnim basovima koje možda moje uho još nije čulo na ovim prostorima od vremena prvog albuma Miladojke Youneed i nezaboravnog koncerta u Kulušiću 1987/8 (eh, sjećanje na moje lude godine), te imaju pjesme koje govore o 'sada' i o 'danas' bez obzira što neka od njih poteže u prošlost holokausta 2. svjetskog rata.

Uistinu je jako lijepo za vidjeti i čuti bilo sve ovo. Iskren bend s pravim porukama i sjajnim, nekonvencionalnim i nekomercijalnim temperamentom. Meni su ovi momci izgledali kao nevinašca iz kojih izranjaju zvijeri koje se bore za svoju koru kruha, a ne krvi. Oni ne napadaju tamo gdje ne mogu, promišljeni su i imaju svoju odličnu priču. Još nemaju hitove, ali će ih vjerojatno biti. Jedan od njih se upravo nalazi na albumu "Njegov sin". Čini mi se da su oni hrvatski The Rolling Stones i Nirvana u 21. stoljeću. Snaga koja dolazi. Zvuk kojeg treba prepoznati. I pjesme koje valja tumačiti. Nose izrazite poruke.

Da ne pričam više, sjajan koncert. I može vam biti žao što niste bili jedan od 100-tinjak promatrača. Bio je ovo ubjedljivo jedan od najdojmljivijih koncerata hrvatskog glasnog i žestokog rock benda kojeg sam vidio 2012. godine bez obzira što se Joco od mojeg zadnjeg viđenja s njime ugojio za dobrih 15-20 kila, ali zato puno bolje pjeva i višti.

horvi // 15/10/2012

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Drito iz MSU-a @ MSU, 04-05/09/2020

Drito iz MSU-a @ MSU, 04-05/09/2020

| 15/09/2020 | choppa boi |

>> opširnije


cover: LAstovo.OTOKGLAZBE., ljeto Covidovo 2020

LAstovo.OTOKGLAZBE., ljeto Covidovo 2020

| 01/09/2020 | jelena vojinović |

>> opširnije


cover: 8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

| 30/07/2020 | terapija |

>> opširnije


cover: VELI JOŽE BAND, 10. VII, 2020., Kvaternikov trg, Zagreb

VELI JOŽE BAND, 10. VII, 2020., Kvaternikov trg, Zagreb

| 13/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

| 03/07/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*