Sedam godina nakon reuniona konačno se pojavio povratnički, 6. album benda koji nije iskoristio šansu hita "Girl, you'll be a woman soon".

Priča o propuštenoj prilici ovih čikaških alternativnih glam/hard-rockera spada u onaj cijeli serijal sličnih priča o bendovima i izvođačima koji su se poskliznuli potpisivanjem ugovora s velikim etiketama (od Husker Du i Firehose preko The Meat Puppets i Violent Femmes sve do Buffalo Tom, The Jesus Lizard i Girls Against Boys). U datom momentu, Urge Overkill su bili previše alternativni za mainstream, a s druge strane prekomercijalni za alternativu. Da se silom prilika nisu 1993. odlučili napustiti Touch & Go gdje su imali sve što im je bilo potrebno, tko zna da li bi samo tako olako izgubili kultni status i veliki dio publike koju su mukotrpnim zaslugama pridobivali još od svojih početaka daleke 1986. Naime, njihovo napuštanje Touch & Go i prelazak u Geffen Records je toliko razbijesnio Steve Albinija (producirao im je debi album "Jesus Urge Superstar" 1989) koji ih je nazvao 'prodane duše', a kad je to izjavio jedan Albini, odmah se domino efektom rasturio čitav jedan kompleksan auditorij kojeg je potaknula i pretjerano isforsirana uloga obrade Neil Diamonda "Girl, you'll be a woman soon" u Tarantinovu filmu "Pulp Fiction" 1994. Kako god da se danas ova pjesma čini popularnim rock evergreenom u njihovoj izvedbi (prvi puta je objavljena 1992. na EP-iju "Slut" za Touch & Go), toliko je vrlo nejasno da zbog filmskog uspjeha etiketa MCA koja je reizdala singl 1994. nije ništa konkretno napravila za njegovu potpunu komercijalnu afirmaciju. Singl je došao samo do USA no.59 i to je u principu bila jedina svijetla točka mainstream uspjeha Urge Overkill. Geffen Records osim što je bendu dao jednoročnu novčanu potporu i svu neophodnu pripremu, praktički se samo zadovoljio činjenicom da pod svojim okriljem ima što više alternativnih imena za koje je očekivao da će im se kad-tad isplatiti. Dva albuma objavljena za Geffen - "Saturnation" (1993) i "Exit To The Dragon" (1995) bili su potpuni komercijalni promašaji. Veliki dio stare publike im je okrenuo leđa, a nova potencijalna je tražila balade, plitke pop-rock pjesmice i hitove u stilu "Girl, you'll be a woman soon". Usprkos gomili solidnih i odličnih pjesama, žestoki riffovi, sirova energija sa power-pop i glam-rock elementima u alternativnom izrazu nisu ostvarili ama baš nikakav iole zadovoljavajući tržišni efekt. Ploče se čak nisu niti pojavile na listama najprodavanijih, a 7 prilično loše izabranih singlova od strane samog Geffena praćkalo se po USA mainstream-rock ljestvicama u prosjeku po 2-3 tjedna odakle su netragom nestali i danas ih se malo tko uopće sijeća. U sveopćim svađama i nesuglasicama između Nash Katoa (vokal, gitara), Eddie 'King' Roesea (vokal, gitara, bas) i Johnny 'Black Onassis' Rowana (bas), bend se rasturio početkom 1997. kada su svi debelo zagrezli u ovisnost o drogama. 2004. ponovno se okupljaju, ali bez Onassisa i Patricka Byrnea, te nakon nekoliko promjena postave (jedno vrijeme su radili sa klavijaturistom Chris Frantisakom) odlučuju se samo za koncertne aktivnosti i povremene turneje u potrazi na novom, a možebitno i starom publikom koja ih nije odbacila. Međutim, netragom izgubljeni status više jednostavno nisu mogli revitalizirati. Svirali su po Europi, Americi i Australiji punih 6 godina gotovo kao početnički bend koji se tek bori za svoju afirmaciju i onda su konačno ujesen 2010. obznanili da su napisali prvu novu pjesmu nakon punih 15 godina kompozitorske pauze. Bila je to "Effigy", klasična Urge Overkill skladba s naglašenim hard-rock riffovima, glam konstrukcijom i standardnim utjecajima koji provlače elemente Blue Oyster Cult, Bad Company, Free, Kiss i Claptonovog Creama.

Otprilike tako se može sabrati ukratko ovaj novi povratnički album "Rock & Roll Submarine". Sve je tu poznato odavno, ovo je klasičan Urge Overkill zvuk koji je još u ranim 90-im bio retro prije retra. Žestoki, ali ne pretjerano energični riffovi sa stilom koji ravnomjerno korespondira između hard i glam-rocka 70-ih, povremena gitaristička nadigravanja, stalne izmjene na vodećim vokalima i uglavnom umjeren rock tempo obilježava većinu pjesama uz tek jednu kompleksniju skladbu ("Thought balloon") i nekoliko balada u kojima se osjete natruhe folka, americane i countryija ("Quiet person", "The valiant", te nešto žešća "She's my ride"). Ljubitelji klasičnih riffova i standardnog hard-rock tempa mogu biti zadovoljni pjesmama "Mason Dixon", "Little vice", "Niteliner" i nešto atmosferičnijom naslovnom "Rock & roll submarine" u kojoj koriste i klavijature. Uostalom, čitav dojam je isti kao i prije dvadesetak ljeta; Urge Overkill su ostali isti i po zvuku i po pjesmama kao što su i bili otprilike u vrijeme prelomnog albuma "Saturation". Blago pomaknuti u alternativu sa kompozicijama koje katkad zazvuče poput Bon Jovija (posebice "Effigy", "Poison flower" i "The vailant") sa 'ladno-kulerskim gitarskim gradacijama nalik na Neil Youngov Crazy Horse i već spomenutim hard-rock utjecajima. Fini refreni, nonšalantna i kompaktna svirka, veoma ugodni i ležerni vokali...

Hita poput onog trinaestog praseta koje im je nes(p)retnim slijedom okolnosti uzrokovao pravi razdor u bendu nema. I bolje što ga nema. Bez njega možda ćemo dočekati i naredni album ovog nesretno zaboravljenog i degradiranog benda.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/06/2011