Ukoliko ste bili fan grupe SUEDE, i općenito britanskog pop zvuka, ovo je album za koji ćete se uhvatiti kao za slamčicu spasa. Ukoliko to niste, jednostavno preskočite ovaj text i krenite na nešto drugo.

"so let's take to the streets
you and i compete with the freaks
and like bonnie and clyde we're free
don't say there's nothing between us"

Refugees je pjesma koja osvaja na prvo slušanje, stoga je kao logičan odabir odabrana za prvi singl i upoznavanje s grupom THE TEARS. Lovers, Autograph ili Co--Star, nude se kao naredni singlovi, dok ostatak albuma zahtijeva veći broj slušanja uz puno više pažnje.

"when we're together, the world smiles"

Na "Here Come The Tears" pjesme su "osjetno" podijeljene na Andersonove i Butlerove, što se za vrijeme zajedničkog rada u SUEDE nije primjećivalo. Tamo su naime sve pjesme potpisivali zajednički, što i ovdje čine. No nakon Butlerovih solo izleta, vidljivo je da je on taj koji naginje simfonijskim orkestracijama (Two Creatures, Lovers), dok je Anderson nešto više gitaristički nastrojen (Brave New Century, Autograph). A bilo bi drugačije za očekivati.

"we sit and sit and choke on magazines
and worship shit celebrities"

Andersonov glas svakim je njegovim uratkom sve snažniji i bolji, dok je Butlerov "sitni vez" ono što je falilo svih tih godina u glazbi grupe SUEDE. Štovaoci i fanovi grupe su nakon desetak godina dobili odgovor na pitanje "šbbkbb?". Jer kako okarakterizirati, Apollo 13 i A Love As Strong As Death, pjesme koje zatvaraju album, nego kao nastavak na The Asphalt World i Still Life pjesme koje zatvaraju Dog Man Star.

"we drift like a landslide, with our almond eyes, like a human tide
but yes we love our families and our children too just like you do"

Eto, ko voli nek izvoli.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 13/06/2005

PS: Btw. THE TEARS su Brett Anderson i Bernard Butler + Nathan Fisher (bas), Makoto Sakamoto (bubnjevi) i Will Foster (klavijature).