Pogled na novog frontmena ovog (pra)starog škotskog benda navodi na Iggy Popa. A zvuk albuma na najfiniji i najmoderniji progressive-rock nadahnut mitom o Atlantidi u suvremenoj varijanti.

Škotski progressive-rock bend Pallas iz Aberdeena znan je publici iz sredine 80-ih kada su bili dio drugog vala britanskog sympho-rocka na čelu sa Marillion, tada najpopularnijim predstavnicima žanra. Pallas je uspio uhvatiti djeličak kolača sa prva dva albuma "The Sentinel" (1984, UK no.41) i "The Wedge" (1986, UK no.70), a potom se godinama zagubio u hibernaciji s tek ponekim nastupima. Za najraniji dio karijere od 1980. do 1986. vežu ih brojne ekscentričnosti njihovog tadašnjeg frontmena Euan Lowsona koji je svojim pomalo bizarnim imageom parodirao između tranvestita i heteroseksualca. Na nastupima se pojavljivao obučen napola kao muškarac, a napola kao žensko, često je kombinirao štikle, make-up i feminizirani new-romantics styling, te je nakon poprilično burnih kontraverzi udaljen iz benda, a umjesto njega postavljen je daleko mirniji Alan Reed. Međutim, to je bio vrlo diskutabilan potez; bend je izgubio vizualnu primamljivost, a s druge strane je pak, dobio moćnog pjevača. Sama karijera benda premda je bila u uzlaznoj putanji, narušena je zahtjevom njihove tadašnje etikete EMI da se moraju orjentirati na hit-singlove, te na kratke i komercijalne pjesme što sastavu nikako nije odgovaralo jer su u tom slučaju morali razbijati konceptualnost albuma. Doduše, uspjeli su objaviti na jedvite jade 6 kompromitirajuće nategnutih singlova koji su bili izrezani, skraćeni i prekrojavani, te su pred radijskom publikom djelovali kao pop/new-wave band. Imali su izuzetne teme s debija, pjesme "Atlantis" i "March on Atlantis" koje su bile bazirane na tadašnjem hladnom ratu između SSSR i USA, te su se čak mogle čuti i na valovima naših radio stanica. Dvadesetak godina kasnije, pjesme, kao i dobar dio zvučnih efekata sa debija "The Sentinel" korišteni su u TV seriji "Doctor Who", te se bend ponovno pronašao u medijskoj pozornosti. Premda se nikada zvanično nisu raspali, treći album "Beat The Drum" su objavili 1998. nakon 13 godina diskografske pauze kada se potpuno zaboravilo na njih. Sa narednim albumima "The Cross & The Crucible" (2001) i "The Dreams Of Men" (2005) pokušavali su se probiti do nove publike sklone progressivu, u glazbu su utkali i reference metala, gothica i neo-folka, ali išlo im je otprilike kao i kanadskom progressive-rock sastavu Saga, elem nikako. Naposljetku, početkom 2010. napustio ih je frontmen Alan Reed i sve je izgledalo da će se bend rasturiti. Ali ekipa u kojoj su Niall Matthweson (akustične i električne gitare), Ronnie Brown (klavijature), Graeme Murray (fretless bas) i Colin Fraser (bubnjevi), vrlo brzo su pronašli adekvatnu zamjenu u plavokosom Paul Mackieju, te su sredinom 2010. potpisali ugovor sa nizozemskom etiketom Music Theories Recordings da će za njih objaviti tri albuma.

Mackie je interesantna osoba; osim vrlo dobrog rockerskog vokala i lica koje neopisivo podsjeća na Iggy Popa, proslavio se radeći kao programer na jednoj od 15-ak verzija video igrice "Grand theft auto" koja je rasprodana u 122 milijuna primjeraka i jedna je od 10 najprodavanijih video igrica u svijetu. Očevici njihovih nastupa sa novim, trećim po redu frontmenom, tvrde da su impresionirani sa njegovom karizmom koja je bend osjetno pomladila (mada Mackie ima već nekih 40-tak godina) i donijela mu novi život. Sam album je u globalu klasičan progressive-rock koji nastavlja priču o Atlantidi koja je izvorno bila namjenjena da u cjelosti potkrijepi fabulu proslavljenog debija "The Sentinel". Uvodna "Falling down" će iznenaditi u prvih 30 sekundi sa govorom DJ i radijskog voditelja emisije 'Classic Prog Rock' Jerry Ewinga na kojeg je nadovezano nekoliko elektronskih efekata, no odmah potom slijede moćni gitarski metal riffovi Nial Matthewsona i snažna ritam sekcija koja bi odgovarala za novi album Metallice. Pjesme "Crash and burn" i odlična "Monster" pune su različitih zaokreta, kompleksnih aranžmana, psihodeličnih sekvenci, promjena dimenzija zvuka i percepcije. Čas uvedu u new-wave zvuk 80-ih, čas u goth-metal, pa u thrash, ambijentalnu glazbu (lagana minimalistička "Something in the deep" sa simfonijskom završnicom), a onda iznenada isplivaju nevjerojatne sekvence i bravurije kakve se nisu čule, brat bratu, od vremena Emerson Lake And Palmer. Pri tome se čitava igra benda strukturno proteže sa bogatom konfiguracijom i dinamikom bez imalo opadanja koncentracije ili petljanja s aranžmanima. To su prave mini rock simfonije koje su detaljno dorađene i vidi se da je bend godinama radio na njima. Hard-rockerska "The alien messiah" sa mid-tempom malčice iskoči iz fine kolotečine sa aludiranjem na Deep Purple fazu "Perfect Strangers", ali aranžman u kojeg je uključena sympho dionica i spoken-word naracija poprave stvar. Borbena i optimistička "XXV (part I" s podnaslovom "Twenty five good honest men" još uspori tempo do Pink Floyd (ne)izdržljivosti (kako za koga), a onda dolazi jedna moćnija bomba "Young god" koja, vidi li slučajnosti, može fino parirati u žešćim dionicama industrial-rocku švicarskih The Young Gods. Naravno, pjesma je protkana raznolikim aranžmanom, pa se tako na sredini pjesme Mackie pretvara u Planta, a zvuk u psihodeličnom Led Zeppelin smjeru koji šara nemilice u neočekivanim transformacijama. "Sacrifice" je očigledno komponirana za mogući singl; iznosi samo 4 i pol minute, te je nošena jednostavnim riffovima i uglavnom klasičnim aranžmanom, a neupućene bi mogla navući na 'tanji led' da je bend neka od boljih imitacija Nightwish. Ali samo do polovice pjesme... Trijumfalni krešend je ipak sasvim drugačija i daleko kompleksnija priča. Na samom kraju, kratki instrumental "Blackwood" i apokaliptična balada "Violet sky" potpuno uspavaju, da bi finiš pripao klasičnom progressive komadu "XXV (part II)/ The unmakers awake" s veoma elegičnom i neoptimističnom lirikom nadahnutom poetikom armagedona i propasti civilizacije.

Čitav album obiluje skrivenim draguljima i jedan je od momentalno najboljih i najmodernijih progressive-rock ostvarenja. Neki kritičari mu čak pripisuju i osobine Floydovog "Dark Side Of The Moon". Preporuka: provjeriti obavezno. Možda je baš ovaj album 'nova velika stvar' u okvirima žanra...

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/02/2011