Iza ovog naslova ne nalazi se nikakav Simply Red cover ili soft-rock, već cjeloviti autorski album Miloš Trifunovića, beogradskog glazbenika koji je znan po radovima sa imenima kao što su Čelik promet, Grupa kao takva i Horkestar.

Miša od 1997. radi albume u kućnoj produkciji služeći se minimalnom opremom, a pomalo je nevjerojatno da niti nakon 8 albuma nije stekao nikakvu transparentniju reputaciju barem po onim kantautorskim ili oneman-band krugovima. Ne bih znao što je tome razlog jer mi je ovo prvi susret s njegovim radom, ali mogu sa sigurnošću reći da jedan od razloga sigurno nije njegova glazba jer ima daleko lošijih i slabije potkovanih kantautora koji su znatno više poznatiji i obilato prisutni na ex-Yu sceni koja ima stanovite bliske karakteristike sa gitarističkim načinom izražavanja. Osim gitarom, Miša se ovdje služi klavijaturama i elektronskim pomagalima (kompjuter, programi, ritmovi, samplovi), te pjeva na srpskom i engleskom jeziku.

Pjesme su očito nastale u različitim vremenskim periodima i tretirane su kao zasebne pričice na inteligentnom nivou gdje se može uočiti veoma satiričan smisao za prikazivanje urbane stvarnosti današnjeg konzumentskog života. U sklopu albuma koji je objavljen u mp3 formatu za slobodan download nalaze se i tekstovi koji se otvaraju direktno sa programom u kojem se preslušava, tako da je u promotivnom pogledu ovo jedan od dotjeranijih download materijala na ovim prostorima u posljednjih nekoliko godina. Tekstovi protežiraju emocije, pomalo na ispovjednički način, ali i mnoštvo inteligentne parodije koja često odlazi u mračniju stranu života, a glazba je mješavina različitih stilova objedinjena pod velom elektronskog rocka koji je najbliži post-punk/ new-wave/ gothic etici. Slabija strana glazbe je sama produkcija koja je nažalost zarobljena sa tupim zvukom ritam mašina i ma koliko se Miša trudio da u svakoj kompoziciji promjeni boje tonova i uskladi različite tempove, ipak je zaboravio da hermetički odjek kibernetičkih zvukova ritmova u spoju sa uglavnom distorziranim gitarama nisu mogli savladati niti primjerice The Clash koji su se neslavno opekli na svojem posljednjem albumu "Cut The Crap" 1986. i potom prestali raditi studijska izdanja. No, ako zažmirimo na jedno oko (a ipak se ritam mogao i sretnije riješiti), materijal je u principu zadovoljavajućih performansa s nekolicinom solidnih skladbi.

Osim već spomenutih tekstova, jača strana Ex-Mishe je poznavanje gitarske svirke i hrabri izleti u eksperimente s kojima je znatno obogatio inače klasične pop formate svojih pjesama. On tako ovdje pokazuje cijeli niz različitih tehnika i stilova; od uvodnog mekanog indie-rock/ americana komada "Ja sam onaj čovek (Betmen)", preko lakšeg industrial-rocka "Gvožđurija", akustično-amplificiranog countryija "Sto posto stran" i "Strah od prijatelja", neobičnih kombinacija Joy Division, elektronike i sirovog gitarskog zvuka a'la Gang Of Four u "Working for the company", sve do pokušaja indie-progressive electro-popa i rocka "To my parents", EBM-a "My body" i klasičnog garažnog punk-rocka "Sinergija" koji se još doima kao produkcijski najčvršći broj albuma. Pretposljednja "Even a king needs a passport" u minimalističkom indie-rock stilu pomalo priziva neku čudnu insinuaciju na Killing Joke, Ride, The National i Arcade Fire, mada se u tehnici kao osnova proteže veliki utjecaj The Velvet Underground i The Fall, dok je završna postmodernistička balada "Pobeći od osećaja" odsvirana samo na električnoj gitari uz sitne pozadinske efekte.

Stilska raznolikost i poznavanje vrlo širokog terena vitalna je glazbena osobina ovog albuma sa individualnim autorovim tematskim preokupacijama, a još jedna od slabijih karika nazire se kroz premekan i previše romantično - patetičan vokal koji slijedi tradiciju gnjecavih brit-pop izvođača. Podvuče li se crta, album je fifty-fifty; pola čitave slike je ok, a pola ispod dometa radara koji bi privukao interes šire javnosti. Možda je sve rađeno nabrzaka, možda i nije, no sve se doima samo kao solidan pokušaj demo predloške za neku diskografsku kuću. U rukama producenta koji bi tehnički dotjerao neke nesklade i nesimetričnost, te vjerojatno dodao živi bubanj, ovo bi mogao biti jedan vrlo dobar art-rock albumčić.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/01/2011